Dan kada je zapuhala "Oluja": Kraj dviju paradržava i presudna, ali često prešućena uloga Armije RBiH

No, dok se u Zagrebu ovaj datum pamti kao dan pobjede i ponosa, a u Srbiji se tuguje zbog kolapsa tzv. Republike Srpske Krajine, u Bosni i Hercegovini "Oluja" se često spominje tek usputno, iako je njen značaj za našu zemlju bio ogroman – kako vojno, tako i politički.

Ova operacija, provedena od 4. do 7. augusta 1995. godine, nije samo označila kraj RSK, već je bila prekretnica u dešavanjima u Bosni i Hercegovini, jer je imala direktan utjecaj na slom još jedne paradržavne tvorevine – tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, kojom je upravljao Fikret Abdić.

Bosanskohercegovački kontekst: rat koji nije stao

Hrvatski Srbi, potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom, zauzeli su 1991. godine velike dijelove hrvatskog teritorija, uspostavivši samoproglašenu "Republiku Srpsku Krajinu" (RSK). Vlast RSK nad ovim teritorijem predstavljala je ozbiljnu prijetnju suverenitetu i sigurnosti Hrvatske. Dok je sukob bjesnio, Hrvatska je nastojala povratiti svoja okupirana područja i stati na kraj nasilju i raseljavanju koji su pogodili regiju.

Operacija Oluja, službeno pokrenuta 4. augusta 1995., bila je osmišljena kako bi se ponovo zauzele okupirane teritorije i slomi RSK. Glavni cilj operacije bilo je oslobođenje teritorije, Hrvatske su snage imale za cilj ponovno preuzeti kontrolu nad okupiranim područjima, uključujući ključne gradove Knin i Benkovac.

Dana 5. augusta 1995., samo 30 sati početka operacije, hrvatske snage uspješno su zauzele Knin, zadavši težak udarac RSK, i potkopavajući njihovu sposobnost za nastavak borbe. Edvard Baltić, Mario Bilać i Jasmin Hadžić, izvidnici Čete Puma, prvi su 5. augusta s Kninske tvrđave skinuli srpsku i razvili hrvatsku zastavu.

U trenutku kada je pokrenuta "Oluja", Bosna i Hercegovina je već tri godine bila rastrgana brutalnim ratom. I dok su međunarodni pregovori o miru ulazili u završnu fazu, situacija na terenu je i dalje bila složena: Vojska Republike Srpske kontrolisala je oko 70% teritorije BiH, na krajnjem sjeverozapadu BiH, u Cazinskoj krajini, postojala je još jedna "država u državi" – tzv. Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, paradržava koju je uz podršku Beograda uspostavio Fikret Abdić, bivši privrednik i političar iz Velike Kladuše, koji se tokom rata otvoreno suprotstavio legalnim vlastima RBiH.

U tom kontekstu, učešće Armije RBiH bilo je ključno. Ofanziva Petog korpusa Armije RBiH, kojim je komandovao general Atif Dudaković, na pravcu prema Velikoj Kladuši i Bužimu sinhronizovana je s napredovanjem Hrvatske vojske prema Kninu. To je dovelo do dvostrukog efekta: sloma otpora krajinskih Srba, ali i definitivnog uništenja Abdićeve paradržave.

Kraj "države" Fikreta Abdića

Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, formirana 1993. godine uz logističku i političku podršku Slobodana Miloševića i vojnu zaštitu Kninskog korpusa RSK, predstavljala je unutrašnju prijetnju Republici Bosni i Hercegovini. Abdićeve snage, poznate kao "narodna odbrana", direktno su ratovale protiv Armije RBiH, dok je veliki broj bošnjačkih civila iz Bihaća i okolnih mjesta bio prisiljen na izbjeglištvo zbog sukoba s lojalnim snagama RBiH.

Kada je "Oluja" izbila, Knin i okolni regioni brzo su pali. Time je Fikret Abdić ostao bez vojne zaštite koju mu je pružala Vojska RSK. U samo nekoliko dana, snage Petog korpusa izvršile su odlučujući napad na Veliku Kladušu, čime je definitivno ugašena tzv. Zapadna Bosna. Fikret Abdić je pobjegao u Hrvatsku, a zatim u egzil, gdje je kasnije uhapšen i osuđen zbog ratnih zločina.

Iako je hrvatska retorika o "Oluji" dominantno nacionalna i usmjerena na oslobađanje vlastite teritorije, važno je podsjetiti da su operacije "Ljeto '95", "Oluja" i kasnije "Maestral" i "Južni potez" bile rezultat koordiniranih akcija Hrvatske vojske, HVO-a i Armije RBiH.

Upozorenja o mogućem napadu na Bihać – koji je bio pod višegodišnjom opsadom i u potpunom okruženju – bila su jedan od ključnih motiva za odobravanje "Oluje". Amerikanci su u to vrijeme, prema deklasificiranim dokumentima, izrazili zabrinutost da bi pad Bihaća mogao dovesti do genocida sličnog onome u Srebrenici. Zato su i neformalno podržali ofanzivu Zagreba i Sarajeva na zapadne teritorije pod srpskom kontrolom.

Nakon operacije "Oluja", iz Hrvatske je u kratkom roku izbjeglo između 150.000 i 200.000 Srba. Dok su mnogi odlazili organizovano, u konvojima zajedno sa pripadnicima vojske tzv. RSK i u dogovoru s beogradskim vlastima, bilo je i civilnih žrtava i pojedinačnih zločina. Iako su ti zločini bili ograničenog karaktera u odnosu na obim same operacije, pojedini vojnici su osuđeni dok je vojno vodstvo predvođeno generalom Antom Gotovinom oslobođeno odgovornosti za iste.

Posljedice i mir

Pad RSK i krajnji slom vojne moći srpskih paravojnih formacija u Hrvatskoj i dijelovima BiH stvorili su pritisak na Beograd da pristupi mirovnim pregovorima. Nema nikakve sumnje da bi bez "Oluje" i sloma "Zapadne Bosne" i srpske kontrole nad zapadnom Bosnom – posebno ključnim komunikacijama koje su povezivale Banju Luku i Knin – proces u Daytonu bio znatno drugačiji.

Iako se o tome rijetko govori u regionalnim analizama, ova operacija je omogućila da Armija RBiH i HVO oslobode velike dijelove teritorije BiH, uključujući Jajce, Drvar, Šipovo, Glamoč, Sanski Most i Ključ, čime je bitno promijenjena karta buduće Federacije BiH. Također, omogućena je reintegracija Bihaća, jednog od najvažnijih gradova na sjeverozapadu BiH, koji je tri godine bio pod opsadom.

Operacija "Oluja" je nesumnjivo vojno i politički prelomni trenutak u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Za Hrvatsku, to je bio povratak teritorije i kraj jedne okupacije. Za Bosnu i Hercegovinu, to je bio početak kraja rata. No, istovremeno, bila je to i potvrda da se bez zajedničkog djelovanja Zagreba i Sarajeva, uz podršku međunarodne zajednice, nije mogao srušiti sistem koji su uspostavili Beograd i njegovi lokalni eksponenti.

Zato godišnjicu "Oluje" ne treba posmatrati isključivo kroz prizmu jedne države. Ona je i bosanskohercegovačka priča, posebno priča o opstanku Bihaća, o slomu Abdićeve paradržave, o novoj geopolitičkoj mapi regiona i o kraju iluzije o "velikoj Srbiji".

U tom duhu, sjećanje na "Oluju" treba biti i podsjećanje na potrebu da se historija sagleda u svoj svojoj složenosti – bez prešućivanja, ali i bez mitova.