Da li je zapad prerano proglasio potpunu pobjedu nad poniženim Putinom

Njegov plan da šokira svijet promjenom vlasti u Kijevu i razbije međunarodni poredak tako što će zauzeti dijelove susjednog teritorija je neslavno propao, stoji u analizi Sherelle Jacobs za britanski Telegraph.

Putinov "dvor" ne može da sakrije svoj bijes, dok slika junaka i "oca nacije" nestaje. U nedavnoj tiradi na društvenim mrežama, predsjednikov "mozak", propagandist Alexander Dugin, citirao je odlomak iz "Zlatne grane" Jamesa Frazera, u kojem je bog-kralj ubijen jer nije uspio donijeti kišu tijekom suše. Stoga nije ni čudo što su SAD pozdravile ponovno zauzimanje Hersona kao "izvanrednu pobjedu".

Ipak, Zapad bi trebao biti oprezan s preranim proglašavanjem pobjede. Operativno, poraz Rusije je daleko od sigurnog. Svoje povlačenje sigurno će iskoristiti kao priliku da preko zime obnovi svoje snage i učvrsti svoje odbrambene linije. Nastavit će testirati odlučnost Zapada kroz energetske ratove i, možda kroz tajni terorizam. A za svakog Putinovog kritičara u Rusiji koji podigne glavu iznad parapeta, ima još stotine onih koji govore da je ovo samo "pat pozicija".

Ako ništa drugo, ruski stručnjaci postaju sve apokaliptičniji, dok pozivaju svoje vođe da slome vlastitim rukama "dekadentno" zapadnjačko društvo u zemlji, izgrađeno od strane moskovske elite koja je "odrasla na načelima tržišne ekonomije i hollywoodske kinematografije".

Što je još važnije, svijet je još daleko od ujedinjenja protiv Putina. Većina zemalja u razvoju u osnovi ne dijeli stajalište Zapada da je invazija na Ukrajinu opasan egzistencijalni slučaj. Dok Zapad vidi manihejski rat između reda i haosa, slobode i imperijalizma, stabilnosti temeljene na pravilima i ekspanzionističke anarhije, veliki broj svjetskih vođa vidi bojno polje koje je prošarano nijansama sive.

Zabrinjavajuće za Zapad, ovo ukazuje na sve veći globalni ideološki ponor, jednako kao i na različite nacionalne interese. Mnogi svjetski čelnici otvoreno su neprijateljski raspoloženi prema međunarodnom poretku temeljenom na pravilima. Nije tajna da Kina općenito dijeli nade Rusije da će se uskoro rascijepiti na "sfere utjecaja", što će omogućiti Pekingu da proširi svoju vlast nad Azijskim Pacifikom.

Fleksibilniji pristup granicama također bi mogao odgovarati drugim silama u usponu, od Indije koja teži strateškom širenju u spornoj regiji Ladakh, do Turske, koja produbljuje svoje uporište u sjevernoj Siriji. Washington se ne može nužno osloniti na demokratije u Americi za podršku, budući predsjednik Brazila Luiz Inácio Lula da Silva, južnoamerički ljevičar stare škole, ima dosije napadanja američkog "imperijalizma".

Drugim riječima, ispod površine navodne ujedinjene fronte kuha se potpuna pobuna, dok se formira pokret nesvrstanih u stilu Hladnog rata. Zapadne elite moraju preuzeti dio krivice. Cijelu su se generaciju bavili širenje kapitalizma slobodnog tržišta dovesti do toga da svijet prihvati liberalnu demokratiju. Sada se ta vizija raspala, a Azija i Afrika nisu zaboravile da se potez Zapada pomaknuo s ekspanzionističkog na obrambeni.

Dok se nezapad nekada predstavljao kao prosvijećena civilizacija koja najavljuje utopijsku integraciju svake zemlje u jedan veliki homogenizirajući tematski park, sada se skromnije drži po strani kao mudri savjetnik savjetnik koji štiti globalni "poredak" od novog mračnog doba.

Ako ništa drugo, pobjeda u Hersonu mogla bi koincidirati sa trenutkom snage Kine, a ne Zapada. Bude li Kremlj ponovno eskalirao svoja dejstva, američke vojne mogućnosti su ograničene. Plan da sankcijama slomi ruska odlučnost do sada nije pretjerano uspjevao dijelom zahvaljujući velikim deviznim rezervama ali i nedostatku zajedništva zapadnih saveznika.

Kina, a ne Zapad, drži adute u pogledu sprječavanja nuklearnog napada na Ukrajinu. Najznačajniji faktor koji odvraća Putina je strah da bi predsjednik Xi, koji je već ukorio Kremlj zbog nuklearnih prijetnji, mogao zadati smrtonosni udarac ruskoj privredi nametanjem ograničenja uvoznih cijena energije.

Iako je Putin možda na rubu zaborava, isto je i dobom zapadne nadmoći. U ovoj fazi, svaka deklaracija liberalnog trijumfa je čista zabluda, na kraju zaključuje Jacobs.