Bivši tužilac zahtijeva reformu Haškog tribunala

On zastupa stav da bi, ukoliko se takve odluke ne usvajaju javno, tužilaštvo makar trebalo biti upoznato sa njihovom suštinom kako bi moglo reagirati.

Zajedno sa još troje diskutanata, Najs je raspravljao o mjerama zaštite koje su dodijeljene dokumentima VSO-a. Riječ je o temi koja je mnoge posmatrače nagnala da razmotre pitanje transparentnosti Haškog tribunala i zapitaju se na koji se način prikrivanje podataka o stvarnoj ulozi Srbije u ratovima u bivšoj Jugoslaviji može odraziti na pravdu i pomirenje u regionu.

Najs je rekao kako ga je upravo činjenica da nije imao uvid u argumente koje je Srbija koristila kako bi osigurala tajnost ovih transkripata navela na to da se usprotivi odluci sudija i zatraži da se ti dokumenti objelodane.

"Nikada nisam dobio komad papira na kojem bi pisalo šta nacionalni interes zapravo znači i koji argumenti su korišteni da bi se zaštita nacionalnog interesa opravdala pravilom 54 bis, koje državama omogućava zaštitu dokumenata samo ako bi njihovim objavljivanjem bila ugožena sigurnost te zemlje. Ako sam jednostavno previdio papir na kojem je to bilo jasno objašnjeno, onda mi je zbilja žao. Ali imajte u vidu da sama priroda adversarijalnog pravnog sistema koji se primjenjuje u Tribunalu omogućava stranama u postupku da svoj stav i njegovu opravdanost provjere na najbolji mogući način, a to znači otvorenim iznošenjem tog stava pred suprotnom stranom. U ovom slučaju o kojem govorimo, toga nikada nije bilo.“

Najs, koji je bio u prilici da vidi neredigovanu verziju zapisnika VSO-a, rekao je da oni sadrže zabilješke sa sastanaka najviših srpskih političara i vojnih lidera.

"Na ovim sjednicama oni su raspravljali o raznim sigurnosnim aspektima, ali i o podršci bosanskim Srbima. Bavili su se pitanjem paravojnih formacija, da li znaju za njih ili ne; bavili su se kontaktima između članova Vrhovnog savjeta odbrane i nekih pojedinaca, kao što je Ratko Mladić, npr. ; raspravljali su i o tome kako poslati pripadnike JNA na službu u Bosnu i Hercegovinu. To je ono što ovi transkripti sadrže. Ono što u njima nećete naći su izravne naredbe da se krene u pokolj. Ništa što bi bilo nalik tome. Ovi transkripti ne nude lake odgovore ni na jedno pitanje. Oni su jednostavno vrlo detaljni zapisnici sa sastanaka jednog tijela koje se smatra djelimicno odgovornim za ono što su Bosanski Srbi napravili u Bosni“.

Najs je rekao i da odluka da se dokumentima VSO-a status poverljivosti odobri na temelju "vitalnog nacionalnog interesa“ Srbije nije bila zasnovana na pravilima Tribunala.

Pravila predviđaju da tajnost može biti zagarantirana samo na temelju zaštite nacionalne sigurnosti.

"Ne znam šta [vitalni nacionalni interesi] znače, pošto sigurno nemaju nikakve veze s interesima nacionalne sigurnosti“, rekao je on.

Najs je takodje ukazao i na posljedice koje može imati miješanje politike i čisto pravnih pitanja. Pri tome se naročito osvrnuo na dogovor izmedju bivše glavne tužiteljice Carle del Ponte i tadašnjeg ministra vanjskih poslova Srbije i Crne Gore Gorana Svilanovića, koji je omogućio stavljajnje oznake tajnosti na najvažniji dio transkripata Vrhovnog savjeta odbrane.

"Gospođa Del Ponte je napisala pismo Goranu Svilanoviću u kojem je pristala na njegove uslove kako bi došla do ovih dokumenata, što je bilo potpuno nepotrebno, jer bi oni prije ili poslije bili isporučeni tribunalu, s obzirom na njihov ogromnu važnost. U tom pismu ona je navela da se neće protiviti zahtjevu Srbije za zaštitnim mjerama za transkripte Vrhovnog savjeta odbrane. Ali jednom kad dozvolite da se politika umiješa u pravne stvari, to se lako može oteti kontroli. Svi pravnici to znaju. Oni znaju da ako se samo držite prava, problem će se prije ili kasnije sam riješiti i mnogo je manja mogućnost da ćete napraviti neku krupnu grešku.“

On je skrenuo pažnju i na posljedice odluke Tribunala da ove dokumente proglasi zaštićenim, kao i odluke sudija Međunarodnog suda pravde da ne zatraže neredigovane transkripte VSO-a u vrijeme tužbe BiH protiv Srbije.

“Problem je u tome što sad imamo dva suda – Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju i Medjunarodni sud pravde - koji imaju vrlo čudan odnos prema transkriptima Vrhovnog savjeta odbrane. Jedna od mogućih posljedica ovakvog njihovog ponašanja je da će ljudi za nekih par decenija, kad se osvrnu na sve ove događaje i na način na koji su oba ova suda pristala na to da najvažniji dijelovi transkripata Vrhovnog savjeta odbrane ostanu tajni, zaključiti da je ponašanje obje ove institucije bilo potpuno nedopustivo. Ja lično smatram da to nije tačno i da bi takav zaključak bio pogrešan, ali on je sasvim moguć.”

Edina Bećirević, viši predavač na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu, objasnila je kako je način na koji je Tribunal postupio sa dokumentima VSO-a doveo u sumnju i sam smisao postojanja suda.

"Ako pogledamo samo neke slučajeve u Haškom tribunalu koji nisu u dovoljnoj mjeri bili predočeni javnosti, pa čak ni svim stranama u sudskom procesu – a tu prije svega mislim na slučaj zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane - uočićemo niz karakteristika koje su nedopustive u jednoj instituciji koja njeguje liberalno-idealistički pristup međunarodnom krivičnom pravu. Nedovoljna transparentnost rada tužilaštva Haškog tribunala i zaštita državnih interesa pod krinkom nacionalne sigurnosti su samo neki od primjera koji pokazuju da Glavna tužiteljica Haškog tribunala nije smatrala da je dužna bilo kome polagati račune za svoje postupke.“

Potom je bivši istražitelj Tribunala i stručnjak za Balkan pri Univerzitetu Kingston, Marko Atila Hoare (Marko Atilla Hoare), proširio raspravu i na pitanje koliko je sve to i dalje važno, zaključujući da ovaj problem neće sam od sebe nestati.

On je objasnio da su zapisnici VSO-a važni "kako zbog pravde, tako i zbog političkog napretka u regionu“.

"Objavljivanje transkripata Vrhovnog savjeta odbrane je i političko pitanje, jer bi se eksponirali elementi koji su odgovorni za rat, koji sprječavaju regionalni progres na svakom nivou i jednostavno ne dopuštaju ni Srbiji ni cijelom regionu da krenu naprijed. Ubistvo Zorana Djindjića, nedavni neredi u Srbiji zbog proglašenja nezavisnosti Kosova, paljenje Američke ambasade u Beogradu, destabilizacija Kosova, te činjenica da Karadžić i Mladić još uvijek nisu uhapšeni samo dokazuje da isti elementi koji su bili odgovorni za ratove u bivšoj Jugoslaviji i dalje stvaraju probleme. U tom kontekstu, od ogromne je važnosti da međunarodna zajednica pomogne Srbiji i zemljama bivše Jugoslavije da krenu naprijed, između ostalog i objavljivanjem tajnih transkripata Vrhovnog savjeta odbrane.

Predsjednica sarajevske sekcije Društva za ugrožene narode, Fadila Memišević, tvrdi da je način na koji je Tribunal postupio sa zapisnicima VSO-a u samoj Bosni potkopao nade žrtava da pravda može biti zadovoljena.

"Žrtve su očekivale da će pravda biti ostvarena i da će međunarodna zajednica shvatiti šta se dogodilo i koliko su žrtve propatile“, kazala je ona.

Memiševićeva je pročitala i pismo žena Srebrenice, koje će 11. jula – na godišnjicu genocida – biti upućeno i predsjedniku Tribunala Faustu Pokaru.

To pismo, po njenim riječima, najbolje pokazuje u kojoj mjeri je Tribunal razočarao žrtve genocida u Bosni.

"Želimo Vas podsjetiti da Haški tribunal nije ispunio zadaću koja mu je dodijeljena jer su najodgovorniji za počinjeni genocid još uvijek na slobodi, tako da mi, žrtve, smatramo da pravda nije zadovoljena. Umjesto da zadovoljite pravdu, Vi ste, gospodine Pocar, stavljanjem oznake "tajnosti“ na transkripte Vrhovnog savjeta odbrane štitili nacionalne i druge interese Srbije. Zato od Vas tražimo hitno i bezuslovno objavljivanje sadržaja ovih dokumenata, kao i odluka sudskog i žalbenog da se ovi transkripti proglase tajnim, jer su i te odluke još uvijek nedostupne javnosti”.

Na pitanje iz publike o važnosti dokumenata VSO-a za bosanske žrtve, Memiševićeva je odgovorila kako – uprkos tome što je sukob okončan – u regionu i dalje postoji uzajamni animozitet, pošto stvarne činjenice o ratovima na ovim prostorima nisu u potpunosti objelodanjene.

"Nema mira sve dok se ne ostvari pravda. Ukoliko želite pravdu, morate znati šta se dogodilo u prošlosti“, rekla je ona.

U nastavku diskusije, Edina Bećirević je nastojala osvijetliti one segmente zapisnika VSO-a koji su ostali nedostupni javnosti.

Citirala je odlomke iz knjige bivšeg predsjednika Crne Gore, Momira Bulatovića, u kojima on navodi dijelove onih dokumenata za koja, prema odluci sudija Haškog tribunala, važe mjere zaštite.

Tako se pozvala i na jedan odlomak iz knjige "Neizgovorena odbrana“ u kojem se navodi dio transkripta koji se odnosi na diskusiju Slobodana Miloševica sa sastanaka Vrhovnog savjeta odbrane, održanog 30. avgusta 1994. godine. Bećirević je komparativnom analizom Bulatovićeve knjige i dijelova transkripata koji su dostupni javnosti došla do zaključka da su neki dijelovi transkripata koje je sud zaštitio, zapravo objavljeni u Bulatovićevoj knjizi.

"Prva opasnost je bila uvlačenje Savezne Republike Jugoslavije u ratni sukob. Za nas, uopšte, nije tajna da su planovi NATO pakta sadržavali slijedeće konstatacije: da su radarski sistemi i sistemi veza Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske jedinstveni, i da je zbog toga na početku tog sukoba neophodno iz vazduha uništiti te centre i sisteme na teritoriji SR Jugoslavije – komunikacije, mostove, energetske objekte itd., kako bi se onesposobila odgovarajuća snaga za vođenje rata.“

Tumačeći ovaj odlomak, Bećirević je zaključila:

"Ovdje Milošević zapravo kaže da je imao informaciju o planovima NATO-a da napadne Jugoslaviju i pretpostavljam da je Srbija tražila da ovaj dio transkripata Vrhovnog savjeta odbrane bude zaštićen od javnosti zato što je jasno da jedna država može imati radarsku kontrolu samo na svojoj teritoriji. Time što su vlasti u Beogradu priznale da su imale kontrolu nad teritorijem Republike Srpske, one su ujedno priznale i da su Republiku Srpsku smatrale svojim teritorijem, te da su imali jedinstven komandni sistem. Naravno da je ovo moglo imati izvjesnog uticaja na proces koji je Bosna i Hercegovina pokrenula pred Medjunarodnim sudom pravde”.

IWPR se nadao da će se i osoblje Tribunala uključiti u raspravu o dokumentima VSO-a.

Međutim, poziv koji je upućen predsjedniku, sekretaru i tužiocu Tribunala, odbijen je uz obrazloženje da ne mogu učestvovati u raspravi o podacima koje je sud proglasio tajnim.

Internim dopisom koji je proslijeđen svim uposlenicima Tribunala dva sata prije početka okruglog stola, a do kojeg je došao IWPR, osoblje je upozoreno da ne smije učestvovati u javnoj raspravi koja bi mogla uslijeiti nakon okruglos stola.

"Onima koji namjeravaju da prisustvuju tom događaju [okruglom stolu IWPR-a] savjetuje se da NE govore o poverljivim stvarima“, stoji u pomenutom dopisu.

IWPR je nakon konferencije zatražio komentar od poprtparola Tribunala, Nerme Jelačić, ali ona je odbila da da izjavu.

Međutim, u pismu koje je malo prije toga uputila IWPR-u, Jelačić je insistirala na tome da je Tribunal u velikoj mjeri izašao u susret javnosti i osigurao veliku transparentnost rada suda. "Tvrdim da je Tribunal lider u sudskoj transparentnosti“, navodi ona.

S obzirom da su dokumenti VSO-a zapečaćeni i da je njihova tajnost potvrđena i pred Žalbenim vijećem, Najs ne predviđa da bi Tribunal te zapisnike mogao uskoro učiniti dostupnim. A to je, po njegovom mišljenju, udarac za međunarodnu pravdu.

"Iz dana u dan, ljudska sjećanja blijede, a svjedoci događaja umiru. Ovi dokumenti bi omogućili velikom broju ljudi da postave veliki broj pitanja. Ukoliko se oni ne objelodane ni u narednom desetljeću, niti za našeg života, ta će prilika biti propuštena i otići će u nepovrat“, rekao je on.