Analiza vojnih stručnjaka: Zašto SAD i Izrael još uvijek nemaju potpunu zračnu nadmoć nad Iranom

Prema njegovim riječima, zračni prostor Irana "nije sigurna, očišćena zona", a ostvarivanje apsolutne zračne nadmoći još uvijek se nije dogodilo, niti će se dogoditi u bliskoj budućnosti.

Iako su koalicione snage ostvarile lokaliziranu zračnu superiornost u određenim područjima, prelazak s napada s velike udaljenosti na direktne udare unutar iranskog zračnog prostora značajno povećava rizik za letjelice i pilote.

SAD i Izrael trenutno mijenjaju taktiku. Američki general Dan "Razin" Caine nedavno je potvrdio da snage prelaze s napada s distance (standoff), izvan dometa neprijateljske PVO, na direktne udare (stand-in) iznad samog Irana.

Ovaj prelazak nije motivisan isključivo čuvanjem skupe municije dugog dometa, već je ključan za povećanje intenziteta i učestalosti zračne kampanje.

- Veći broj meta: Direktni napadi omogućavaju uništenje znatno većeg broja ciljeva u kraćem vremenu.

- Specijalizovano oružje: Teške bombe za probijanje bunkera (tzv. bunker-busters), koje moraju prodrijeti duboko u podzemna postrojenja (poput onih za nuklearni program ili proizvodnju dronova), obično zahtijevaju direktno ispuštanje iznad same mete.

Međutim, ovaj pristup donosi ogromne sigurnosne izazove.

Mobilna PVO: Prijetnja koja "iskače niotkuda"

Podcijeniti sposobnost Irana da obori koalicione avione bio bi izuzetno opasan potez. Iako je iranska fiksna protivzračna odbrana pretrpjela teške udarce, Iran i dalje raspolaže mobilnim PVO sistemima.

- Sistemi skriveni na terenu: Mobilni sistemi mogu biti sakriveni bilo gdje, a radar i lansere aktiviraju tek u posljednjem trenutku.

- Elektro-optički i infracrveni (EO/IR) sistemi: Ovi sistemi su posebno opasni jer ne koriste radare za početno nišanjenje, što znači da ih američki avioni četvrte generacije (poput F-15 ili F-16) ne mogu lako detektovati putem sistema za upozorenje niti ometati standardnim elektronskim ratovanjem. Piloti često ne znaju da su napadnuti sve dok vizuelno ne uoče projektil.

Kao poređenje, Rogoway podsjeća da su čak i improvizirani sistemi jemenskih Huta predstavljali izazov za moderne avione zaljevskih zemalja i SAD-a. Iranski kapaciteti, čak i u degradiranom stanju, daleko nadmašuju one kojima raspolažu Huti.

Opasni istok Irana

Istočni dio Irana ostaje najveći izazov. Dok je zapadni dio zemlje bio pod intenzivnim udarima i donekle je "očišćen" od PVO prijetnji, istok je uglavnom ostao netaknut. Što avioni budu prodirali dublje na istok, to će rizik rasti.

Dodatni problem istočnog Irana je njegova geografska udaljenost od savezničkih teritorija. Ukoliko dođe do kvara na avionu ili obaranja letjelice, misije borbenog traganja i spašavanja (CSAR) oborenih pilota bile bi izuzetno kompleksne i rizične.

Koje oružje se trenutno koristi?

Nedavne fotografije koje je objavila američka Centralna komanda (CENTCOM) daju jasan uvid u taktiku koalicije:

- B-52 bombarderi: Do sada su koristili AGM-158 JASSM "stealth" krstareće rakete ispaljene izvan iranskog zračnog prostora (vjerovatno iznad Iraka), izbjegavajući direktan ulazak u rizične zone.

- F-15E Strike Eagle: Opremljeni su teškim JDAM bombama s BLU-109 bojevim glavama namijenjenim za probijanje podzemnih bunkera.

- F-16CM: Ovi avioni nose AGM-88 projektile (uključujući napredne AARGM verzije) koji su dizajnirani za praćenje i uništavanje neprijateljskih radara i mobilnih PVO sistema koji iznenada iskoče na terenu.

- MQ-9 Reaper dronovi: Masovno se koriste u unutrašnjosti Irana za potragu i uništavanje meta. Iako su ranjivi, dronovi preuzimaju na sebe najveći rizik umjesto ljudskih posada, što drastično smanjuje potrebu za rizičnim spasilačkim misijama.

U narednim danima očekuje se pomicanje zračnih operacija dublje ka istoku Irana, uz prilagođavanje udarnih grupa novim prijetnjama. Ipak, kako stručnjaci upozoravaju, iako su koalicione snage nanijele ogromnu štetu iranskoj infrastrukturi, dani apsolutne i sigurne dominacije nad nebom Irana su još uvijek daleko.