Ako okupira Pokrovsk, Putin dobija ključ za dva plana u Ukrajini zbog kojih odbija primirje

Grčavite i iznimno krvave borbe za Pokrovsk, koje traju već 17 mjeseci, prepoznate su kao glavni i strateški pravac ruske ofanzive za 2025. godinu.

O broju poginulih u borbama za ovaj grad još je rano i nagađati jer obje strane daju prilično oprečne podatke, ali ono o čemu svakako treba govoriti jeste šta je sljedeći potez.

Pokrovsk se nalazi u istočnom dijelu Ukrajine, u zapadnom sektoru Donjecke oblasti, otprilike 60 kilometara sjeverozapadno od grada Donjecka (koji je pod ruskom kontrolom) i blizu administrativne granice sa Dnjepropetrovskom oblasti.

Geografski, grad je smješten na ključnoj raskrsnici puteva, prvenstveno na autoputu koji povezuje istok sa Dnjeprom i ostatkom centralne Ukrajine. Zbog ovakve pozicije, Pokrovsk služi kao svojevrsna "vrata" ka preostalom dijelu Donbasa koji je još uvijek pod kontrolom ukrajinskih snaga.

Za Rusiju i Vladimira Putina, Pokrovsk je strateški prioritet primarno jer funkcioniše kao glavno logističko čvorište (i željezničko i cestovno) preko kojeg Ukrajina snabdijeva svoje trupe na velikom dijelu istočnog fronta, uključujući ključne gradove tvrđave poput Časiv Jara. Zauzimanjem Pokrovska, Rusi bi presjekli te vitalne linije snabdijevanja, ozbiljno ugrozili ukrajinsku odbranu i otvorili direktan put za napredovanje ka sjeveru, prema Kramatorsku i Slavjansku, što je neophodno za ispunjenje Putinovog cilja o potpunom osvajanju Donbasa.

Pored vojnog značaja, grad je i ekonomski važan jer se u njegovoj blizini nalazi najveći preostali rudnik koksirajućeg uglja pod ukrajinskom kontrolom, koji je ključan za rad ukrajinske industrije čelika.

U razvoju druge etape ruskih ofanzivnih operacija nakon pada Pokrovska nameću se dva pravca koja imaju strateški rang kojim se rat može završiti ili naglo ubrzati njegovo okončanje.

Oba pravca su moguća i aktivna samo ukoliko ruske snage zauzmu Pokrovsk koji će kao željezničko i logističko čvorište biti ishodište za nove operacije dublje na zapad prema Dnjipru ili na sjever ka industrijskom bazenu Kramatorska i Slavjanska.

Dva pravca i dva scenarija

Gradovi Slavjansk i Kramatorsk kao dva urbana središta u neposrednoj blizini svojim značajnim industrijskim pogonima, za Ruse odavno predstavljaju tačku na osvajanju Donbasa.

Za ove gradove su 2014. godine vođene krvave borbe između proruskih separatista i ukrajinske vojske prilikom čega su ukrajinske snage nakon dva mjeseca oslobodile okupirani teritorij. Danas ruske snage napreduju prema Slavjansku i Kramatorsku, ali zaobilazeći direktan udar na ove gradove koje ruski stratezi nazivaju "ježevima" zbog izuzetno pripremljene odbrane.

U ovom trenutku ruske snage koje napreduju prema Slavjansku i Kramatorsku su zaustavljene na 20 kilometara kod Limana na sjeveru i 40 kilometara kod Siverska na sjevernoistočnom dijelu fronta.

Komanda 11. armijskog korpusa ukrajinske vojske je smještena u Slavjansku odakle se komanduje sa preko 50.000 vojnika koji nastoje zaustaviti ruske prodore vršeći aktivna dejstva.

Šire posmatrano linije odbrane ukrajinskih snaga, sudeći prema satelitskim snimakama iz regije, značajno su pojačane u odnosu na linije odbrane zapadno od Pokrovska.

Iza Pokrovska, ako je suditi po nezavisnim ukrajinskim blogerima koji prate ratne operacije, osim livada i usijeka ne postoji ništa što bi trebalo predstavljati duboke linije odbrane.

Nedavna afera sa korupcijom u nekoliko resora, odnosila se na pronevjeru preko 100 miliona dolara, od kojih je između ostalog trebalo utvrditi dubinu linija zapadno od Pokrovska.

Situacija u Pokrovsku je i dalje vrlo teška, borbe za svaki blok iscrpljuju obje strane pri čemu ukrajinska strana na kritičnim dijelovima fronta ubacuje specijalne jedinice kako bi zaustavili ruske napade i raširili koridor koji povezuje ukrajinske snage u poluokruženom Mirnohradu sa glavninom snaga.

Pokrovsk za sebe već duže od šest mjeseci nema nikakav strateški, već isključivo operativni značaj zbog željeznice koju ruske snage vjerno prate kao putokaz svojih operacija jer su prinuđeni snabdijevati se željeznicom.

Međutim, ako položaji koje sada ubrzano pripremaju Ukrajinci zapadno od Pokrovska ne budu uređeni, ruske bi snage osim napada ka Slavjansku i Kramatorsku mogle krenuti ka Dnjipru. Izbijanjem na Dnjepar kod grada Dnjipra snage kompletnog 17. armijskog korpusa ukrajinske vojske sa preko 60.000 vojnika na zaporoškom frontu bi bile odsječene.

Prodor do Odese

Izlazak na rijeku Dnjepar znači i ispunjenje evroazijskog skoka u Evropu temeljem strateške postavke koju Kremlj slijedi. Međutim, od Pokrovska do Dnjipra udaljenost od 150 kilometara predstavlja ozbiljan izazov. Takva operacija bi tražila potpuno usredsređenje na jedan operativni pravac pri čemu je teren ispresijecan rijekama i usjecima koji će u zimskim mjesecima usporiti svako napredovanje.

S druge strane, ruska vojska sa svojim evolutivnim pristupom pješadijskoj borbi, nastoji forsirati brze i mobilne jedinice koje na otvorenom postaju ključni adut uz ratno zrakoplovstvo.

Pojednostavljeno, ruskim snagama borba na otvorenom prostoru omogućava veću eksploataciju artiljerije i zračnih snaga, ali i ostavlja FPV operaterima s obje strane vrlo širok front za dejstva.

Također, hipotetski prodor koji bi sigurno potrošio proljeće i ljeto 2026. godine bi ciljao zapadne od Dnjepra i grada Dnjipro, ciljao bi zasigurno prodorom ka Odesi te Pridnjestrovlju uvezujući time crnomorski koridor od Rostova na Donu preko Melitopolja i Mikolajeva do Odese.

Međutim, sa postojećim snagama i narastajućim potencijalnom da nastavi krvariti u Ukrajini, ovakav strategijski zahvat se čini nemogućim za rusku vojsku čiji generali neće kao maršali iz drugog svjetskog rata dobijati imena akademija ili trgova.

Onaj po kome bi se mogli zvati ruski trgovi i ulice u budućnosti umjesto generala bi mogli biti diplomati koji na čelu sa Sergejom Lavrovom vode aktivu politiku kojom nastoje kupovati vrijeme koje ruska vojska gubi na terenu.