Sudjelovanje u Marshalovom planu bilo je ponuđeno i Sovjetskom savezu, no Staljin je to odbio tvrdeći da je, navodno, pravi cilj ove ideje podjarmljivanje cijelog kontinenta američkim interesima.
Prije Drugog svjetskog rata zemlje zapadne Evrope bile su među najnaprednijim i najprosperitetnijim državama svijeta. Međutim, 1945. one su većinom bile u ruševinama. Javna je infrastruktura bila uništena, nacionalne su ekonomije bile potpuno desetkovane, a stanovništvu je prijetila glad.
Američki državni tajnik George Marshall je 1947. godine izradio plan prema kojem bi Amerika pomogla Evropi, uz pomoć slobodne trgovine. Evropskim je vladama sugerirano da rade na zajedničkom programu obnove, koji će potom Sjedinjene Države pomoći novcem i materijalnim dobrima.
"Strategija je bila da se poveća trgovina, ulaganja i ekonomski rast općenito - pomoću međusobnog povezivanja evropskih ekonomija uz, naravno, povezivanje s ekonomijom Sjedinjenih Država."
Mauro de Lorenzo, znanstvenik koji radi u vašingtonskom Institutu American Enterprise, kaže da je vlada SAD-a na finansiranje Marshallovog plana potrošila nešto više od jedan posto svog općeg društvenog proizvoda. Protivnici Marshallova plana u SAD-u tvrdili su da je projekt preskup te da će štetiti američkoj ekonomiji.
Protivljenje Marshallovu planu u Americi je oslabilo tek 1948., nakon što su komunisti državnim pučem osvojili vlast u Čehoslovačkoj.
Angela Stent sa Sveučilišta Georgetown kaže da je glavni politički cilj Marhsallova plana bio zaustaviti uspjehe komunističkih partija, odnosno blokada širenja komunizma na Starom kontinentu.
"U Sjedinjenim je Državama postojao strah da će se komunizam dalje širiti. Činjenica da je ekonomska situacija u Evropi bila jako loša dovela je do toga da komunizam postane privlačan mnogima. Napredovanje komunizma smatralo se štetnim po evropske, odnosno zapadne interese, pogotovo na području sigurnosti", kazala je Stent za VoA-u.
Sjedinjene Država su na početku provedbe Marshallova plana pomoć ponudile i Sovjetskom savezu, no Staljin ju je odbio. Staljin je komunističkim satelitima u Istočnoj Evropi zabranio da sudjeluju u ovom američkom projektu obnove.
"Sa sovjetske tačke gledišta prihvaćanje Marshallova plana značilo bi da je Sovjetskom savezu potrebna američka pomoć. Moskva nije željela da se stvori takav dojam. Drugo, da je Sovjetski savez pristao sudjelovati u Marshallovu planu, njega bi počeli posjećivati predstavnici američke vlade koji bi tokom provedbe plana dobili mnogo realističniju sliku kakvo je u stvari stanje sovjetske ekonomije i društva uopće", dodala je.
To Moskva očito nije željela te je odbacila Marshallov plan, rekavši da je riječ o američkom planu pokoravanja Evrope.
Angela Stent o tome kaže: "Komunističke partije u zapadnoj Evropi – pogotovo one najveće, francuska i talijanska – imale su zadatak da organiziraju demonstracije protiv Marshallova plana. Morale su ga ocrniti kao 'imperijalističku zavjeru' kojoj je slabljenje državne suverenosti zemalja zapadne Evrope."
U provedbi Marshallova plana sudjelovalo je 16 država, najveću su američku pomoć dobile Britanija, Francuska i Zapadna Njemačka. Dvije godine nakon početka provedbe plana, manje od pet godina od završetka Drugog svjetskog rata, većina zemalja zapadne Evrope približila se razini ekonomskog razvoja iz predratnog doba, dok je industrijska proizvodnja bila 15 posto veća od predratne.
Postignuvši svoje ciljeve, Marshallov je plan prestao 1951. godine. U desetljećima nakon njegova završetka često se predlagalo da bi se sličnim inicijativama trebalo pomoći zemljama u razvoju, pogotovo u Africi.
No, stručnjaci se većinom slažu da se iskustva iz obnove razmjerno naprednih, zapadnoevropskih društava teško mogu primijeniti na zemlje koje su nerazvijene ne samo u ekonomskom već i u društvenom i političkom smislu.
