vijesti
602

Stravična ispovijest majke Abide: Zločinci mi nisu dozvolili ni vode da dam djeci prije njihove smrti

Piše: E. Gorinjac
Foto: D. S./Klix.ba
Abida Osmanović (Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba)
Cijeli njen život je protkan bolom. Abida Osmanović je izgubila troje djece, kćerku prije rata i dvojicu sinova u srebreničkom genocidu. Izgubila je supruga, brata, rođake. U Potočarima i na drugim mjestima stradanja je gledala stravične zločine. Sutra će njena dva sina Mujo i Jakub, i suprug Selman zauvijek naći svoj mir u mezarima u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari.

Sinovi Mujo i Jakub su pronađeni u Donjoj Kamenici, a suprug Selman u Liplju. U Potočarima te 1995. godine Abida i njene kćerke su odvojili od supruga i sinova. Nakon toga sinove je vidjela samo još jednom, u Kravici.

“Kada su kamioni zastali u Kravici tad sam posljednji put vidjela svoju djecu, bili su sa stotinama drugih muškaraca. Kad sam ih ugledala, uzela sam od jedne žene kanister s vodom da im dam, ali jedan vojnik je stao ispred mene i nije mi dozvolio. Izvadio je nož i okrenuo ga prema meni, a drugi mu je dovikivao: 'Nemoj je dirati'. U tom momentu sam ja poturila ruku, a on je trznuo nožem i razrezao je, a potom mi je povrijedio i koljeno nožem. Kćerka jedna je vrištala, imala je četiri godine”, prisjeća se posljednjeg puta kada je vidjela sinove.

Objesila se majka koja je izgubila pet sinova

U Kravici je tog dana vidjela i brata, posljednji put.

“Puzao je po cesti moleći da ga ubiju, nije imao nijednog oka. Ne znam šta se nakon toga dešavalo, ostala sam bez svijesti”, kaže Abida.

Osmanović je svjedočila i bolu drugih majki. Prisjeća se stravičnog prizora kada se majka iz Kazana, koja je izgubila pet sinova, objesila nakon dolaska na Dubrave.

“Otišla je po vodu i samo je nastala vriska. Povikaše: 'Objesi se žena'. Dok su pritrčali da je spase, bilo je već kasno”, kaže Osmanović.

Kaže da se sve do posljednjeg momenta nadala da će joj se sinovi odnekud pojaviti, da su preživjeli, ali godine su prolazile i bilo je jasno da ih nikada više neće vidjeti.

Prije pada Srebrenice, Osmanović nam priča kako su njenoj kući boravili kanadski vojnici. Stariji sin je govorio engleski, pa se družio s njima, tako je 1993. nastala i posljednja njihova fotografija koja sada visi na zidu u porodičnoj kući.

“Često su dolazili i kad su pošli odavde savjetovali su mi da pustim sinove da idu s njima, da će Srebrenica pasti, ali ja ih nisam mogla pustiti da idu od mene. Govorili su mi: 'Majko, mi hoćemo da idemo'. Ja sam se tome protivila, nisam ih mogla pustiti. Nisam... Dva puta su ovdje ispred kuće sjedali u kamione sa Kanađanima, ali ja sam plakala i molila da siđu i vrate se u kuću. Tu sliku kada su nas 1995. odvojili, nikada neću zaboraviti. Stariji sin me tad zagrlio i rekao: 'Majko, ako se mi ne vratimo... majko, nisi nas pustila da idemo'. Samo sam ga pogledala i slegla ramenima”, prisjeća se bolnog rastanka.

Nedugo nakon toga uslijedio je još jedan šok. Prizor koji do tada nije mogla ni zamisliti da će ikada u životu vidjeti.

“Kad su me odvojili od djece, vratim se nekoliko metara nazad i čujem vrisku snahe od moje jetrve i njenih dvoje djece od pet i dvije godine.”, kaže Osmanović, a potom nas pita: “Smijem li pričati sve što sam vidjela”, pa nastavlja:

“Pitam tu snahu šta je bilo, dok je dižem sa zemlje, a ona mi govori: 'Pogledaj šta je bilo!'. Vidim da pored ceste malo dalje da su zaklali njenog supruga”.

Ajka Osmanović, žena kojoj su zaklali supruga, ali i svekra. Nedugo nakon toga se bacila u rijeku u Poljicima, prethodno bacivši i dvoje djece koja su bila s njom. Mezari su im na Gradini.

Holanđani su bili sa četnicima

Od druge njene jetrve su također ubili sina. Ona više nema muških članova u porodici. Prisjeća se kako su od jetrve Sejde odveli dječaka od 10 godina i ubili ga, kao i drugih potresnih momenata.

“Od Munire iz sela Mujkanovići su poveli dijete da ga ubiju kad smo bili u Potočarima. Vidjela sam to i skupim hrabrosti, pređem cestu da ga otmem. Tad se jedan od vojnika usprotivio, ne da ga, a druga dvojica govore: 'Neka, pusti dijete, hajde neka ide'. Dječak o kojem vam pričam je i danas živ”, kaže Osmanović.

Na kraju našeg razgovora još jednom podsjeća na kanadske vojnike u UN-u. Kaže da su bili dobri prema njenoj porodici te da su se s nekima od njih čuli i kasnije.

“Ali Holanđani, oni su od prvih dana bili sa četnicima, neki su skidali svoja, a oblačili njihova odijela. Očevidac sam toga da su tog dana kada su nas dovodili u Potočare, holandski vojnici sa četnicima igrali kolo. Ne znam da li su bili primorani, možda jesu”, kaže Osmanović.

Naša sagovornica kaže da nije mogla otići u Hag svjedočiti iz zdravstvenih razloga, ali da za nju to više nije ni važno. Sada narušenog zdravlja, nakon što je i sama ranjena u ratu, čeka da ovog 11. jula pokopa supruga i sinove. Makar da, kako kaže, može otići proučiti im Fatihu na mezarima.