Zašto je previše prisan odnos s Turskom opasnost za interese Bosne i Hercegovine
Inicijalno, prijedlog o dogovoru strana o unutrašnjim pitanjima u BiH nije uključivao bilo kakvu ulogu susjeda, a potekao je od Dodika, da Erdogan bude posrednik u rješavanju trenutne blokade. Bez obzira odakle potekao, samo je još jednom pružio šansu Dodiku da legitimira i opravda svoju politiku i pokuša izvući maksimum iz trenutne izolacije.
"Ja mislim da je najbolje očuvati mir uz dijalog uz pozivanje prijatelja koji imaju autoritet. Ako mene pitate ja bi tu još uključio predsjednika Vučića i gospodina predsjednika Erdogana da osiguraju kordinaciju za politički dogovor ovdje", bio je Dodikov prijedlog, koji je dan kasnije, dopunio, željom da uključi i predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića.
Ipak koliko god prijedlog u realnosti bio neprovodiv on pokazuje nastojanje srpske strane da Bošnjake u odnosu na Erdogana i Tursku predstavi u istoj mjeri politički i identitetski zavisne kao što su bosanski Srbi u odnosu na Vučića i Srbiju. Političko rukovodstvo Srba u BiH nema nikakvu ideološku autonomiju, jer svi politički stavovi, historijski narativ, i trenutni politički ciljevi su u najvećoj mjeri u službi Srbije i Vučića.
Upravo zato Dodik poziva Milanovića jer nastoji Bosni i Hercegovini osporiti politički i nacionalni identitet. Pristajanjem na takav okvir formalno bi bosanska strana sama sebe degradirala i svela na puki rukavac turskih interesa. Savjetnik Dodika Milan Tegeltija u tom smislu danas je bio precizniji.
"Ako Bakir kaže da je Alija izetbegović Erdoganu ostavio brigu o Bošnjacima u BiH u Emanet, uključiti Erdogana u razgovore o BIH je logično. Na kraju krajeva, bez obzira na ratove, Srbi imaju dugu historiju razumnih dogovora sa Turcima. Taj razum nedostaje bošnjačkoj političkoj eliti", napisao je Tegeltija.
Dodik se nada da će zajednički pritisak Hrvatske i Srbije, očita inertnost međunarodne zajednice koja još uvijek ne pokazuje odlučnost u obuzdavanju njegove politike, i podilaženje Turskoj, rezultovati situacijom u kojoj bosanska strana pravi grešku. Iako nije realno da će SDA pristati na takav okvir, a što je danas naglasio Bakir Izetbegović, međutim, i bezazlen sastanak između predstavnika Turske, Srbije i Bosne i Hercegovine, gdje bi se takva tema nametnula, predstavlja grešku. Čak i bez uključivanja susjeda, pregovori s Dodikom su odavno izgubili bilo kakav smisao, i predstavljaju samo slamku spasa istom.
Pregovori bi dali odriješene ruke visokom predstavniku i međunarodnoj zajednici, da još jednom, Dodika amnestiraju u trenutku kad je u teškoj situaciji. Zašto bi međunarodna zajednica štitila institucije BiH ako oni koji su za to zaduženi, nisu u stanju.
Bez obzira na opasnu igru Dodikove srpske politike u koju nastoji uvući probosanske stranke, krivicu, najvećim dijelom snosi Stranka demokratske akcije, odnosno njen predsjednik Bakir Izetbegović.
Opasnost se prvenstveno ogleda u, na momente, upitnom pristupu koji predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izatbegović njeguje u odnosima sa Erdoganom. Taj odnos prevazilazi prijateljske odnose institucija dvije države, savezništvo dvije stranke, već zalazi duboko u lične, odnosno porodične odnose, koji često mogu kompromitovati poziciju Bosne i Hercegovine. Rukovodstvo bilo koje stranke ne bi odbilo savezništvo sa tako moćnom političkom figurom kao što je Erdogan, međutim, s obzirom na specifičnu situaciju u kojoj se nalazi bosanska strana, Izetbegović uvijek mora stavljati svaki lični i stranački interes u zavisnost od državnog, što do sad nije bio slučaj.
Niz je izjava, postupaka i simboličnih gesti koji su često poziciju Bošnjaka jasno stavljali u servilan položaj naspram Erdogana. Posljednji dolazak predsjednika Turske čak izgleda najbezazleniji.
"Vratili ste ponos, dignitet islamskom narodu. Zato ovdje u Visokom svi stojimo pred tobom iz poštovanja prema prvorazrednom muslimanskom lideru. Zato visoko dignite zastave za našeg lidera, za našeg predsjednika Tayyipa Erdogana. On nosi našu zastavu, on nosi naš ponos, on nosi zastavu koju je nosio pokojni Alija Izetbegović u krvavom bosanskohercegovačkom ratu", rekao je Bakir Izetbegović 2014. godine.
Slične izjave Bakir Izetbegović je davao kako prije tako i kasnije, na taj način izjednačavajući interese i borbu građana Bosne i Hercegovine sa interesima i politikom Turske i Erdogana, što se ne može smatrati tačnim, a u isto vrijeme je politički izuzetno štetno. Potpuno je jasno da Stranka demokratske akcije i Izetbegović imaju koristi od podrške Erdogana, međutim taj odnos ni na koji način ne smije biti podanički, niti uslovljen bilo kakvim zajedničkim ideološkim ciljem.
U tom smislu dva su osnovna problema, prvi je uvjerenje da Erdogan ne može pogriješiti u kontekstu politike prema BiH, pa dolazi do propusta, a drugi je nepovjerenje zapadne politike koja dijelom proizilazi iz spomenutog odnosa.
Postavlja se pitanje, ako je u tom odnosu SDA iole bitna strana, kako se može desiti da predsjednik Turske (ne)svjesno vadi iz živog blata Dodika jer pregovori s Dodikom, pa makar to bio samo prijedlog, u ovom trenutku samo jačaju poziciju srpske strane.
Uporedimo to s ruskom politikom. Zadnji put kad je Lavrov dolazio u BiH protokol je bio izuzetno pomno pravljen i simptomatičan, kada se zna s kim se i kako susreo.
Problem u tom smislu predstavlja i stav dijela opozicije, stranaka koje su proizašle iz SDA, koje u tom smislu ne smiju ili neće da upute kritiku, jer u idejnom smislu ne nude ništa novo, i samo se nadaju da će, jednom ako SDA izgubi vlast, uskočiti u isti voz servilnosti.
Veze Bosne i Hercegovine i Turske, političke, historijske, vjerske i kulturološke su neupitne i niko politički pismen se tih veza ne bi odrekao, međutim one nikad ne smiju biti važnije od savezništva sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim zemljama od kojih dugoročno zavisi opstanak Bosne i Hercegovine. S tim u vezi bilo kakva nejasnoća i dvosmislenost u tom smislu predstavlja veliku opasnost.
