Historijska sličnost je nevjerovatna. Barbarizam napada na sirijske civile sve više podsjeća na srpsko komadanje Bosne. I cijena neinterveniranja je također ista. Asadove snage, u nastojanju da unište opoziciju, vide priliku da potvrde svoje napredovanje. Neinterveniranje bi stoga moglo gurnuti Siriju u još veći užas, piše The Times.
Hague je u pravu kada tvrdi da nijednu opciju ne treba odbaciti kako bi spriječila propast Sirije ili sektaški građanski rat. Jasno poručujući Asadu da će se suočiti s odlučnim međunarodnim protivljenjem, i da opcija upotrebe sile još postoj, moglo bi biti njefikasniji način da ga se odvrati od pokolja.
Asadove snage nastavljaju da napadaju opoziciju artiljerijskom, minobacačkom i raketnom vatrom. Posljednjih dana napale su Homs i gradove Qusayr, Talbiseh Rastan u centralnoj Siriji, i izvele napade na pobunjeničke položaje u Damasku. Broj ubijenih svajodnevno raste: više od 14.000 Sirijaca ubijeno je otkako su protesti protiv Asadove vladavine izbili prije 16 mjeseci.
Zapadne sile trebaju priznati da dobronamjerni napori posredovanja nisu uspjeli. Kofi Annan, bivši generalni tajnik UN-a, predložio je plan u šest tačaka u februaru. Planom je predviđeno da UN nadziru prekid vatre i da osiguraju zaštitu civila. Problem nije samo u tome što plan očigledno ne funkcionira. Problem je u tome što Asad koristi plan kao pokriće kako bi mogao nastaviti napade na gradove i sela.
To je, tragično, bio model bosanskog rata. Nije bilo manjka mirovnih planova koje su stvarali ugledni diplomati pod okriljem Evropske zajednice i UN-a. Svi su propali. Od samog početka, zapadna diplomatija tretirala je bosanski rat kao eksploziju drevne i nepojmljive etničke mržnje. U tome je bila suštinska greška. Zločini su činjeni na svim stranama u Bosni, ali je uvjerljivo najveća odgovornost za krvoproliće ležala na Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Srbije.
Njegova zlokobna vizija etnički čiste Velike Srbije dugo vremena je pratila raspad jugoslovenske federacije. Ona je provođena u stvarnosti putem kampanje masovnih protjerivanja, mučenja, silovanja, ubistava i genocida nad bosanskim muslimanima, piše The Times.
Radovan Karadžić i Ratko Mladić, tvorci tog nasilja, sada su na suđenju za ratne zločine u Haagu. Ipak, oni su tada, zajedno s Miloševićem, tretirani kao pregovarački partneri s kojima se može postići pošten sporazum. UN-ov embargo na oružje sačuvao je efekat produženja rata, zadržavajući golemi debalans sile. Bosanska vlada nije imala mogućnost efikasne samoodbrane protiv teške artiljerije srpskih snaga. Ono što je na kraju donijelo mir bila je zračna sila NATO-a nakon genocida nad 8.000 bosanskih muslimana u Srebrenici, piše u utorak The Times.
Krvoproliće u Siriji se intenziviralo jer je Asad izabrao taj kurs. Pokušaji da se pregovara s njim pokazali su se neuspješnim. Da bi bila stabilna i mirna, Siriji treba brzi napredak u postasadovoj eri. Čvrsta prijetnja vojnom intervencijom mogla bi biti potrebna da se to ostvari.
Insistiranje na Asadovom odlasku s vlasti nije samo poziv na promjenu režima. To je jednostavno humanitarni imperativ da se ubijanja moraju zaustaviti. Sirijci žele biti u stanju da se sami odbrane. Dajući im teško naoružanje, stvarajući zaštićene zone na granicama i izolirajući Asadov režim, zapadne sile mogu spriječiti da se taj brutalni sukob pretvori u nešto mnogo gore, piše londonski The Times.
