Srbija je s Vučićem skočila nazad 30 godina: Miloševića su sahranili u dvorištu kuće, a sada nacionalistički orgijaju s Mladićem

Mladić je, bez obzira na to što je osuđen za najteže ratne zločine i genocid, u Srbiji dočekan kao nacionalni heroj. Na aerodromu je njegov kovčeg pokriven državnom zastavom, a uz njega su stajali pripadnici Vojske Srbije.

Tijelo je sprovedeno kroz Beograd uz pratnju vojske i policije, dok su mu vojnici, policajci, ali i građani salutirali i pozdravljali ga transparentima.

Na komemoraciji su ga ispratili političari, javne ličnosti i državni zvaničnici, a isto se očekuje i za njegovu sahranu.

Slika koja će iz Beograda otići u svijet je samo kulminacija onoga što se u Srbiji dešava posljednjih 14 godina, odnosno od dolaska Vučića i njegove, sada već možemo reći ironično nazvane, Srpske napredne stranke.

"Oni bivši" oprezno gradili kuću, Vučić je srušio i spalio zemlju na kojoj se nalazila

Srbija je bila agresor tokom ratova 1990-ih godina i političari koji su početkom 2000-ih godina preuzimali vlast od režima Slobodana Miloševića su to znali, iako to ne bi javno priznali.

Zbog toga je rušenjem Miloševićevog režima počeo otklon od politike 1990-ih, čak i ako se retorika nije značajno promijenila. Političari poput Zorana Đinđića, Borisa Tadića i drugih su znali da je za povratak Srbije u međunarodnu zajednicu potrebno napraviti distancu od onoga što je uime države rađeno u regionu, uključujući i genocid u Srebrenici.

Ovo je suštinski, ali i simbolički proces. Suština je bila da se zločinci koji se kriju u Srbiji pronađu i dovedu pred međunarodni sud, što je i učinjeno. Taj proces nije bio lagan i nosio je političku cijenu, ali su tadašnji političari znali da se mora izvršiti.

Međutim, jednako važan bio je i simbolički dio. U tom pogledu, kada je osumnjičeni za ratne zločine Milošević preminuo u Hagu, njegovo tijelo nije stiglo avionom Vlade Srbije, a sahrana mu je organizovana u dvorištu porodične kuće, dok je bilo prisutno 50 osoba.

Naravno, bilo je svojevrsnog nacionalističkog orgijanja i tokom oproštaja od njega, ali je to bilo znatno manjeg opsega i, što je najvažnije, bez izričite podrške i odobrenja vlasti u Srbiji.

Šest godina nakon toga, Srbija je 2012. godine kolektivno odlučila da je ta vlast nije bila dobra pa na predsjedničkim izborima Tadića mijenja Tomislavom Nikolićem, bivšim članom Srpske radikalne stranke, tada "opranim licem" i osnivačem stranke koja je obećavala napredak na evropskom putu.

Rezultat ovih izbora Srbija plaća i danas. Umjesto Nikolića sada ima Vučića, koji se vješto "progurao" i sada postao apsolutni vladar Srbije.

Iako je izgradio stranku koja u svom imenu ima "napredak", Vučić je Srbiju unazadio i vratio u mračno doba 1990-ih godina. Proces je počeo još 2014. godine, kada se u Srbiju vratio tada još uvijek formalno osumnjičeni ratni zločinac Vojislav Šešelj.

Od tada, pa do danas, Vučićeva Srbija je, korak po korak, vraćala sat unazad 30 godina, a kulminacija tog procesa došla je nakon smrti osuđenika za genocid Ratka Mladića.

Vučićeva vlast je organizovala sve, od dolaska na aerodrom do sahrane, iako je vješto pokušavala da se odvoji od formalne organizacije. Bez obzira na to ko je platio komemoraciju, činjenica da su tu bili ministri, vojni i civilni zvaničnici vlasti i druge javne ličnost jasno govori o tome ko je istinski stajao iza organizacije.

Srbija je imala šansu i krenula dobrim putem kada je vlast konačno izbijena iz ruku osoba koje su pokrenule ratove koji su kulminirali etničkim čišćenjem i genocidom. Kada ih je vratila baš u te ruke, naizgled oprane "napretkom i evropskim putem", to je bio signal da je sat krenuo unazad, a Mladićevom smrću i reakcijom na istu je vraćen tamo gdje s Vučićem, očigledno, i treba biti - u mračne devedesete.