Smrt Janeza Drnovšeka, predsjedavanje EU-om, parlamentarni izbori

Janeza Drnovšeka, koji je umro 23. februara u 58. godini života izmučen višegodišnjom borbom s karcinomom, samo nekoliko mjeseci nakon završetka svog predsjedničkog mandata, Slovenci su doživljavali kao glavnog političkog autora slovenske "priče o uspjehu" (success story). Posljednji slovenski predstavnik u jugoslavenskom predsjedništvu, a kasnije dugogodišnji premijer samostalne Slovenije, promaknuo je, po općoj ocjeni, njihovu državu u najuspješniju zemlju jugoistočne Europe jer je prva povela reforme koje su je 2004. dovele u EU i NATO savez. Uz to, doživljavali su ga i kao racionalnog, vidovitog i pragmatičnog političara koji je skoro uspio riješiti sva otvorena pitanja s Hrvatskom, osobito granične prijepore, pa se i dan-danas njegovi nasljednici pozivaju na tzv. parafirani sporazum po kojemu je većina Piranskog zaljeva pripala Sloveniji.

Slovenija je kao prva među novim članicama EU-u u prvoj polovici godine predsjedala tom velikom integracijom, te unatoč nekim skeptičnim prognozama u svijetu dovela šestomjesečni mandat do uspješnog kraja. Prema ocjenama diplomata u Ljubljani, jedini neuspjeh šestomjesečnog predsjedništva Slovenije bio je irski referendum na kojemu je odbijen Lisabonski ugovor, do čega nije došlo krivnjom Slovenije, ali su Janez Janša i Dimitrij Rupel održali jedinstvo EU-a u vrijeme krize nakon proglašenja nezavisnosti Kosova.

Unatoč velikim vladinim uspjesima na međunarodnom planu koalicija desnog centra izgubila je na jesenskim izborima, iako tijesnim omjerom, zahvaljujući u dobroj mjeri "aferi Patria" u kojoj je premijer Janša tijekom kampanje morao dokazivati da nije primio mito od finske kompanije koja za slovensku vojsku izrađuje oklopna vozila. Važniji razlog poraza desnice na biralištima ipak je bio osjećaj da Janšina vlada nije iskoristila višegodišnju konjukturu u svjetskoj ekonomiji, kako bi se stvorile rezerve za teško razdoblje koje je zbog globalne krize najavio novi premijer Borut Pahor.

Iako su ga birači ljevice doživljavali kao političara srednje generacije koji će kod Slovenaca ponovno podići "nacionalni ponos" i unijeti "novu energiju" u već stvorenu "priču o uspjehu", Pahor je svojim prvim potezima najavio da će mu prvi prioritet biti ekonomska kriza. Ustvrdio je da je spreman na bolne ali neizbježne poteze, kako bi se kroz nekoliko godina standardom i ekonomskim rezultatima Slovenija približila uspješnijim europskim zemljama, dok je na političkom planu otvoreno najavio približavanje centru i suradnju s desnicom. Osobito se to odnosi na socijalna i ekonomska pitanja koja će dominirati u vrijeme "vrhunca krize" koji se tek iščekuje, ali i na vanjsku politiku, kad je riječ o tzv. "nacionalnim interesima", pa i odnosima s Hrvatskom.

Pahor je najavio i suradnju s konzervativnim strankama o pitanjima iz tzv. ideološko-povijesnog sklopa, te namjeru da konačno prekine podjele koje i danas simbolički dijele sinove i unuke partizana s jedne, te domobrana s druge strane, kako bi se traumatično poglavlje iz novije nacionalne povijesti moglo zatvoriti u korist nacionalnog jedinstva.