Domoljublje na steroidima: Thompson kao regionalni politički fenomen

Domoljublje je najraširenija emocija oko koje se okupljaju mase kod Hrvata, a jedan od ključnih faktora svih nacionalnih emotivnih spjevova je upravo Thompson. Njegova karijera, koja je počela 1992. godine, nije uvijek slutila na mainstream pristup, no prstohvat politike učinio je svoje.

Thompson je uvijek imao svoju publiku i u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini i taj dio publike baštinio je i baštini desne političke stavove, uz pojačanu dozu eksploatacije rata u kreiranju patriotsko-domoljubnog narativa. No, Thompson je do unazad desetak godina bio omeđen jasno definisanom publikom. Drugim riječima, koga je slušao, slušao je. Ipak, posljednjih godina nešto se promijenilo pa danas Thompson djeluje s pozicije pjevača i čovjeka koji je znatno proširio svoj utjecaj. Sve više mladih ljudi kliče uz njegove pjesme.

Zašto je to tako?

RTL je sinoć podsjetio kako je nekada neslužbena himna rukometaša Hrvatske bila pjesma "Morska vila", grupe Daleka obala, simpatična balada koja promoviše ljubav te zbližava. Nekada najbolji rukometaš svijeta Ivano Balić i njegove kolege zdušno su pjevali "Morsku vilu" i u dvoranama nakon pobjeda i na dočecima u Zagrebu. No, u jednom trenutku, nakon decenije takvog pristupa nešto se promijenilo. Morska vila je pala u zaborav, a publika ili politika su zatražili nešto "žešće". Tu je uskočio Thompson.

Danas je Thompson muzička želja, ne samo rukometaša, već i nogometaša i većine hrvatskih sportista. On se i ne nameće, njega traže i on se kao dobri domoljub odazove. I nigdje ne bi bilo problema da Thompson u nekim svojim pjesmama nema dijelove ili performanse koji promoviraju pozdrav "Za dom spremni", za koji su hrvatski sudovi više puta presudili da predstavlja ili podsjeća na slavljenje ustaštva i onoga što je bila Nezavisna država Hrvatska (NDH).

S druge strane, Hrvatska je, kao članica Evropske unije, obavezna braniti promociju totalitarnih režima i svega onoga što se povezuje sa bilo kojim totalitarnim režimom.

Tako je Thompson postao resurs politike, koja je pojačala pristup toj temi paralelno prateći izborne rezultate. No, jedina tvrđava ili jedna od rijetkih koja nije pala u Hrvatskoj na tom valu je Zagreb, gdje otpor onome što Thompson propagira pruža Tomislav Tomašević, gradonačelnik iz stranke Možemo. Tomašević nije dozvolio nastup Thompsona na dočeku rukometaša, ali je to uradila Vlada Hrvatske, pogazivši sve lokalne odluke.

Vlada Hrvatske zna šta radi, rizikuje, krši zakon, ali zna da će profitirati. Jer, sport je čista emocija. Thompsonova muzika je čista emocija, a politika tu samo doda kontekst. Jer politika zna da Thompsonov fenomen nije primarno muzički, on je i sociološki. Njegove pjesme gotovo uvijek spajaju tri elementa, a to su nacija, vjera i žrtva, uz naglašavanje domovinskog rata. Sve to spojeno je u termin domoljublje.

Pa se postavlja pitanje, može li domoljub danas biti neko ko nije vjernik, neko ko ne diže pesnicu na Thompsonov povik? Može li domoljub biti neko ko voli Daleku obalu, a ne Thompsona? Može li domoljub biti osoba homoseksualne orijentacije? Za one koji danas tumače domoljublje, vjerovatno ne mogu.

Sve su to elementi na kojima Thompson danas okuplja i drži budnom mlađu publiku, publiku koja se traži, koja je željna bunta, a Thompson im sve to servira. Diplomski rad desio se u ljeto prošle godine kada je u Zagrebu, na hipodromu, koncertu prisustvovalo oko pola miliona ljudi.

Thompson nije samo hrvatska tema

U Bosni i Hercegovini Thompson ima lojalnu publiku, posebno u sredinama s većinskim hrvatskim stanovništvom. Njegovi koncerti i pjesme redovno izazivaju političke reakcije, što samo pojačava simbolički kapital. U BiH on funkcioniše kao most identiteta prema Zagrebu, ali i kao faktor unutrašnjih političkih napetosti.

Dodatno, fenomen Thompsona ne može se posmatrati izolirano. Globalni rast desnice, od Evrope do SAD-a stvorio je političku klimu u kojoj su identitet, nacija i tradicionalne vrijednosti ponovo u centru pažnje. Regionalna desnica prirodno se naslanja na taj talas i u tom okviru Thompson je idealna kulturna figura i simptom vremena.

Thompsonova snaga nije samo u izdanim albumima i diskografiji već u simbolici. A u regiji u kojoj prošlost nikada nije samo prošlost, takvi simboli imaju dug vijek trajanja, naročito jer imaju tendenciju utjecati na mladu publiku.