Prijedorčanin Muhamed Cerić-Cera: I u hladnoj Švedskoj mojim venama teče fudbal

Prijedorčanin Muhamed Cerić-Cera: I u hladnoj Švedskoj mojim venama teče fudbal
4
A. B.
28.1.2020. u 13:30
4
komentara
4

dijeljenja
Prijedorčanin Muhamed Cerić-Cera: I u hladnoj Švedskoj mojim venama teče fudbal Muhamed Cerić-Cera (Foto: BHINFODESK)
Prijedorčanin Muhamed Cerić-Cera uglas će vam svi reći najbolji bek s izvanrednim sportskim i ljudskim kvalitetima kojeg je FK Rudar u svojoj bogatoj historiji imao. Davno je “objesio” kopačke o klin, a novu životnu sportsko-društvenu karijeru "zahvaljujući" agresiji na BiH ostvario je u dalekoj Švedskoj u koju je stigao 1992. godine. O svom životnom putu govorio je za agenciju BHDINFODESK iz Birminghama.
Muhamed Cerić-Cera imao je 14 godina kada se 1974. godine upisao u juniore FK Rudara iz Ljubije, a samo četiri godine kasnije postao je standardni bek tima kojem je posvetio kompletnu karijeru. Tu je igrao do 1990. godine.

"U tom periodu čuvao sam niz izuzetno kvalitetnih protivnika poput Semira Tucea iz Veleža, Drulovića iz Sutjeske, Nebojšu Novakovića iz Famosa Hrasnica. Druga jugoslovenska liga u kojoj je Rudar često igrao bila je izuzetno kvalitetna, bio sam borben ali sam uvijek išao na loptu, nikada na igrača. U karijeri sam promijenio oko 25 trenera, ni s jednim nisam imao problema, jer sam uvijek poštovao hijerarhiju u timu. To su bila divna vremena, svi mi igrači bili smo uposlenici Rudnika željezne rude Ljubija i naše radno mjesto bio je zeleni teren. Rudnik nam je bio glavni sponzor, ništa nam nije manjkalo, imali smo obezbijeđene pripreme u Biogradu na Moru i na Mrakovici, redovne plaće i premije, plaćene troškove. Uglavnom, timu nije smjelo ništa nedostajati", rekao je Muhamed Cerić-Cera.

FK Rudar (Foto: BHINFODESK) FK Rudar (Foto: BHINFODESK)


Sa sjetom se prisjetio kako je taj lijepi život prekinula agresija na BiH.

"Iz domovine sam sa suprugom i troje male djece 'izašao' 20. avgusta 1992. s konvojem za Travnik koji je najgore prošao. Naime, preko 200 osoba je tada ubijeno na Korićanskim stijenama. Luda sreća nas prati, kupujemo autobuske karte za Minhen preko Mađarske i tu su nas izbacili zbog neispravnih dječijih pasoša. Ostajemo u Zagrebu narednih 16 dana, vadimo dječije pasoše, predomišljamo se i odlazimo za Švedsku", ispričao je.

U Švedskoj je s porodicom započeo novi život. Stigao je u manje švedsko mjesto Hallstahammar gdje početkom 1993. godine počinje igratiza lokalni klub koji se tada takmičio u 4. ligi Švedske.

"Osim toga, aktivirao sam se oko formiranja našeg udruženja i već u martu osnivamo bosanskohercegovačko udruženje 'Ljiljani'. Mene su izabrali za predsjednika i time počinje moj društveni angažman u Švedskoj. Bili smo svjesni da se moramo što više angažovati kako bi ostavili ratne traume iza nas i humanitarno pomogli našoj domovini. Naravno, fudbal je bio najbolji lijek. Imali smo oko 20 omladinaca koji su igrali turnire i pobjeđivali smo zaredom 15 puta. Sredinom 1994. polažem kurs jezika, za SFI prevodim svoju diplomu mašinskog tehničara i 1995. dobijam posao u svojoj struci u 60 km udaljenom gradu Enköping u koji sam se preselio s porodicom", naveo je.

Humanitarni turnir (Foto: BHINFODESK) Humanitarni turnir (Foto: BHINFODESK)


Kako je ispričao, nakon što su se preselili i njegova supruga se zaposlila. Odmah je, kako je naveo, stupio u stupio u kontakt sa sportistima i učlanio u bh. udruženje 'Vänner'(drugovi).

"Tako smo 1995. počeli organizovati fudbalske turnire i rekreacije za sve generacije, koje igramo jednom sedmično već 25 godina za svoju dušu, a i zbog druženja. Uz to, s obzirom na to jer sam tada već bio ostario za aktivni fudbal, tražim novi angažman u nogometu i 1998. upisujem kurs za fudbalske sudije. Osjećam se super u novoj ulozi, počinjem suditi od najniže lige i već 2003. godine napredujem i dobijam najveće odlikovanje lokalnog sudijskog udruženja Bronzana pištaljka. Nažalost, 2004. povređujem koljena i pištaljku 'vješam o klin', jer ipak zdravlje je bilo najpreče", naglasio je .

Ispričao je da je učestvovao u prvom Svjetskom prvenstvu bh. dijaspore u malom fudbalu u Linzu 2004.

"Tada sam se uvjerio da ta manifestacija ima budućnost i postao sam njen redovni učesnik. Naime, 2005. godine dobijam ulogu koordinatora za sport u bh. savezu Švedske i na toj funkciji ostajem do 2017. godine. Radio sam ono što sam volio, organizovanje fudbalskih turnira širom Švedske i vođenje reprezentacije Bosanaca i Hercegovaca iz Švedske na svjetska prvenstva bh. dijaspore. Poštovao sam pravila saveza, davao sam šansu samo omladincima koji su bili aktivni u svojim udruženjima i isključivo jedan od roditelja morao je biti porijeklom iz matične zemlje. U mom mandatu za 12 godina oko 100 različitih omladinaca igralo je na svjetskim prvenstvima", ispričao je Muhamed Cerić-Cera.

Mali nogomet u Švedskoj (Foto: BHINFODESK) Mali nogomet u Švedskoj (Foto: BHINFODESK)


Naveo je i to da je Švedska 2013. bila domaćin Svjetskog prvenstva u malom fudbalu koje je igrano u Vasterasu.

"To prvenstvo koštalo je oko 30 000 eura i to smatram krunom svog rada. Uspjeli smo okupiti sve naše snage i udruženja u Švedskoj i zaista uspješno organizovati jedno ovako zahtjevno takmičenje. Poslije turnira na zabavi bilo je prisutno oko 600 osoba. Ja se ponosim da sam imao priliku biti domaćin Bosancima i Hercegovcima iz 12 zemalja", rekao je Muhamed Cerić-Cera i dodao: "Moram naglasiti da je većina naših turnira imala i humanitarni karakter i tu bih posebno istakao mog kolegu iz lokalnog udruženja Saida Džihića koji je zajedno sa mnom aktivan od prvog dana. Do sada smo odradili preko 100 turnira za ovih jubilarnih 25 godina našeg sportskog rada. Nakon svakog turnira višak novca slali smo sportskim kolektivima u domovini. Prošle godine poslali smo 1.000 eura Bratstvu iz Kozarca".

Humanitarni turnir (Foto: BHINFODESK) Humanitarni turnir (Foto: BHINFODESK)


Na kraju razgovora istakao je kako žali samo što nije odigrao, kako on kaže, životnu utakmicu.

"Igrali smo utakmicu protiv Varteksa iz Varaždina i ušao sam u jedan duel malo neoprezno i osjetio sam jaki bol, pukao mi je mišić zadnje lože i odmah sam bio zamijenjen. Za četiri dana igrali smo uzvratnu utakmicu polufinala Kupa Jugoslavije protiv mostarskog Veleža. Pauzirao sam mjesec i propustio sam tu životnu utakmicu, koja se igrala uz direktni TV prenos i prepun stadion. To je bilo 1989. polufinale KUPA Jugoslavije u Mostaru 1:0 za Velež u utakmici gdje sam pružio odličnu partiju, ali nažalost meč u Prijedoru sam odgledao sa tribina. Uvijek ostaje žal da sam igrao možda bih dao gol prilikom izvođenja penala", poručio je.
Prijavi grešku


Komentari (4)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...