Zločinka Biljana Plavšić 1992. godine tražila da se ne granatira neboder u kojem je živjela na Grbavici

U predmetu protiv ratnog zločinca Radovana Karadžića pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju kao dokaz je priložen razgovor između Biljane Plavšić i Dukić Rajka vođen drugog marta 1992. godine. Dio razgovoru je objavljen u radu Edina Omerčića objavljenom u naučnom časopisu "Historijska traganja".

"Čujte… Pa možete li išta uradit, pa znate kako gađaju ovaj neboder… Pa, pa to je strahota jedna… Pa to je strahota, pa je li misle, pa da vam kažem, pa to je užas jedan", govorila je Plavšić, a sagovornica navedena kao Radmila je odgovorila "To što se radi mora se raditi, a ja vam ništa drugo ne smijem reći".

Na ovo je ratna zločinka Plavšić samo odgovorila "Dobro".

Nedugo nakon ovog razgovora, koji je i bio jedan od posljednjih koje je vodila s Karadžićevim podređenim prije napuštanja Sarajeva, Plavšić je otišla na Pale gdje se pridružila ostatku odmetnutog rukovodstva bosanskih Srba.

Upravo ovaj razgovor je još jedan dokaz i makijavelizma Plavšić i njenog nagona da bez obzira na okolnosti sačuva sebe. Također, ovo je i dodatno objašnjenje kako je Plavšić bila spremna da prizna ratne zločine, a zatim po izlasku iz zatvora povuče priznanje.