Život u minskom polju: Sarajevski demineri u nemilosti šuma u koje godinama niko nije kročio

Nermin Hadžimujagić, predsjednik Udruženja, kaže nam kako je sretan što će se građani BiH uskoro moći pohvaliti glavnim gradom oslobođenim od mina.

"Radili smo i u Srbiji, Kosovu, Albaniji, Iraku... U 11 zemalja smo isporučivali pse za otkrivanje mina koji su obučavani u BiH, ali najsretniji smo da radimo i rješavamo problem u našoj državi. Ovaj projekt treba poslati jednu snažnu poruku da su Sarajevo i njegovo šire područje oslobođeni od mina. To ne znači da ćemo zaboraviti ostale dijelove naše zemlje. Odmah planiramo krenuti u srednju Bosnu i ostale dijelove BiH", kazao nam je Hadžimujić.

Kroz desetak dana, saznajemo, Općina Stari Grad će biti oslobođena opasnosti i rizika od mina, a bh. demineri nastavljaju svoje aktivnosti u drugim dijelovima Sarajeva.

Do sada su obišli pet lokacija u Starom Gradu, i to područje Jarčedola iznad bivše uskotračne pruge koja ide prema Palama, zatim naselje Emirovice, izletište Borije, područje Ravna stijena te naselje Hrastova glava gdje smo ih zatekli. Poslije deminiranja Starog Grada prelaze u Istočni Stari Grad.

Svaki centimetar zemlje se pregleda

Projekt deminiranja Sarajeva i susjednih općina u oba entiteta finansiraju Sjedinjene Američke Države, a deminiranje će biti urađeno na takozvanim područjima u općinama Stari Grad, Istočni Stari Grad, Novi Grad, Istočna Ilidža i Vogošća.

Veliki projekat

Stari Grad i Sarajevo će biti očišćeni od mina do kraja 2020. godine

Tim lider deminera Akif Softić pojašnjava nam kako rade u dva tima sa po osam deminera kojima se po potrebi priključe i psi tragači. Na terenu s njima uvijek je i operativni oficir, medicinar te nerijetko i interni kontroler koji dodatno pregleda područje nakon deminiranja.

Nakon što završe terenski rad, demineri kompletnu dokumentaciju predaju u Centar za uklanjanje mina (BHMAC) za čije uništavanje su zaduženi timovi Federalne uprave civilne zaštite. Inače, do miniranih područja dolaze na osnovu informatora koji su učestvovali u ratu i postavljali mine, stanovnika određenih područja te baze podataka BHMAC-a.

"Pregledamo svaki centimetar zemlje. Iza sebe ostavljamo siguran i očišćen prostor za korištenje", kaže Softić koji se već 24 godine bavi deminiranjem te nastavlja: "Poslije rata nije bilo puno posla i nije bilo velikog izbora. Zadesio sam se u Oružanim snagama gdje sam bio jedan duži period i tako sam i ostao u ovom poslu. Lakše mi se sjetiti gdje nisam bio nego gdje sam sve radio deminiranje u BiH."

Najteže mu je, dodaje, bilo u regiji Maglaja i Zavidovića jer su to tereni najkontamiraniji minama.

"To su mjesta gdje smo bili u najvećim iskušenjima. Dešavali su se i smrtni slučajevi", kaže Softić nerado nastavljajući priču.

Tokom deminiranja Starog Grada, demineri su do sada pronašli samo odbačene mine. Kažu kako ih prema zapisnicma u daljnjim aktivnostima očekuju dosta kontamiranija područja.

Podsjećamo, BiH je jedna od minama najzagađenija zemlja u Evropi. Više od dvije decenije nakon rata u našoj zemlji još uvijek je sumnjivo više od 1.000 kvadratnih kilometara, a ugroženo više od pola miliona stanovnika.

Iz Udruženja MDDC kažu nam kako je danas u BiH najubitačnija protupješačka rasprskavajuća odskočna mina PROM-1 koja je proizvedena u bivšoj Jugoslaviji i dobro prilagođena vremenskim uslovima.

"Puno je mina lokalno stanovništvo skidalo prilikom branja šumskih plodova, a rađeno je i vojno podizanje mina odmah nakon rata", rekao nam je Šišić.

Oko 60 posto miniranog teritorija u BiH su prostori kojima je izuzetno teško prići ili doći do ikakvih informacija o njima. Deminere najčešće dočekaju šibljem obrasli tereni koje moraju pažljivo krčiti. Uglavnom su to područja u kojima nailaze na zmije i druge šumske životinje, što predstavlja dodatni izazov u ovom poslu.

Obaveza je ostaviti čist prostor

S obzirom na sve okolnosti, život u minskom polju sve manje privlači pažnju mladih.

"Ljudi se nerado bave ovi zanimanjem. Rijetki su entuzijasti kao oni sa višegodišnjim iskustvom koji imaju iskrenu ljubav prema ovom poslu", govori nam Hadžimujić pokazujući na Softića i Šišića.

Ipak, kako u svakoj priči postoje oni koji iskaču iz svih pravila dokazao nam je 32-godišnji Armin Vukas kojeg smo sreli na ulazu u minsko polje. On je završio kurs za humanitarno deminiranje u Oružanim snagama BiH i tako se pridružio deminerskom bataljonu. Kao deminer radi proteklih sedam godina.

"Nekim spletom okolnosti završio sam ovdje. Nama deminerima ovo je normalan posao kao i svaki drugi, dok se svi iznenade kada čuju čime se bavimo. Pitaju nas što se baš tim bavimo, ali mora se neko i ovim baviti. Ako neću ja, onda mora neko drugi i tako u krug. Ja sam se pronašao u ovome", govori nam Vukas.

Kaže kako mu je bilo najgore u Olovu gdje su najveća zagađenost i najgušća vegetacija. Vremenski uslovi za rad, priznaje Vukas, često nisu idealni, ali draže mu je raditi po zimi nego po vrućini.

"Kada tek dođemo na lokaciju, zatekne nas džungla. Tek kada se okrenemo iza sebe, vidimo šta smo uradili, da smo nešto napravili i da će tu opet neko doći", rekao nam je Vukas prije nego se vratio poslu nakon kratke pauze.

Kao dio dugotrajnog, osjetljivog, zahtjevnog i opasnog procesa, bh. demineri ističu kako je njihova obaveza ostaviti čist prostor iza sebe. Najveća nagrada im je, kažu, kada se bogati prirodni potencijali naše zemlje iskoriste u prave svrhe nakon razminiranja.