Završetak političke sage u Mostaru neće riješiti niti prelomiti zategnute odnose u FBiH

Polovinom prošle godine predsjednici SDA i HDZ-a potpisali su Mostarski sporazum, u kojem su se obavezali da će izglasati nova izborna pravila za Mostar, nakon izbora na prvoj sjednici novog Gradskog vijeća usvojiti novi Statut Grada Mostara i načelno, dogovoriti izmjenu Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, u onom dijelu koji se tiče izbora članova predsjedništva i Doma naroda. Od svega nabrojanog usvojena su samo izborna pravila za Mostar, a sve ostalo je na čekanju.

Značaj sporazuma najbolje je opisao Željko Komšić koji je rekao da su se Dragan Čović i Bakir Izetbegović "dogovorili" u nadi da jedan drugog prevare.

Mostarski sporazum potpisan je pod pritiskom međunarodne zajednice, kojoj je bilo važno da se omoguće gradski izbori u najvećem hercegovačkom gradu, te je forma zadovoljena, ali je zasad, suština ostala ista, odnosi u Federaciji BiH nisu ništa relaksiraniji, a Mostar je kao i prije, ko god da dobije mjesto gradonačelnika, grad u kojem nijedna strana neće imati veliku nadmoć.

Bez sumnje, politički odnosi u Mostaru, su preslika odnosa u Federaciji BiH, ipak sa jednom razlikom, omjer glasačkog tijela u Mostaru je približno jednak, sa blagom prednošću hrvatskih nacionalnih stranaka, dok je u Federaciji, glasačko tijelo koje podržava probosanske stranke približno pet puta veće.

Kad glasačku snagu filtrirate kroz različite mehanizme, prvenstveno Domove naroda FBiH i BiH, pozicija najmoćnije hrvatske stranke je nesrazmjerna moći glasova koje dobija. Samo po sebi to nije loše, daje značajnu moć Hrvatima, da aktivno sudjeluju u političkom životu, mijenjaju društvo, utječu na političke procese itd, pa čak zbog tako snažne pozicije, mogu presuditi koju probosansku stranku će odabrati za ulazak u vladu. Međutim, HDZ sad traži garanciju da će samo stranka koja ima većinu glasova Hrvata, biti nezaobilazan faktor.

U toj viziji države, ako glasate npr. za SDP i Našu stranku, a nebošnjak ste, takva stranka može popuniti samo bošnjačke kvote u vlasti. Jedino stranka koja osvoji većinu glasova Hrvata, može popunjavati ministarske pozicije rezervisane za pripadnike hrvatskog naroda.

Suprotno od ovog bilo bi trenutno stanje stvari - po važećem Izbornom zakonu, svaka stranka, ako je već u vlasti, može popuniti bilo koje ministarsko mjesto, ako bi bila dio koalicije koja je osigurala makar trećinu pozicija (6/17) unutar svakog etničkog kluba Doma naroda Federacije.

Ovakve dvije vizije, u potpunosti su suprostavljene i s obzirom na trenutni stav HDZ-a, tu ne može biti kompromisa. Čović je bacio mamac SDA-u u obliku novog mostarskog Statuta, koji bi trebao garantovat Bošnjacima paritet u Mostaru, koji HDZ u istoj mjeri zahtjeva na nivou entiteta i države.

Po običaju, dok priča o građanskoj državi, Stranka demokratske akcije često povlači poteze koji idu na ruku Čoviću, potpisuje Statut koji cementira "etničko" u Mostaru, pregovore izmješta izvan institucija države i u javnosti osim priče o "razbijanju okova" ne naglašava značaj Izbornog zakona. Tome negativno doprinosi i šutnja građanskih stranaka, koje izbjegavaju bilo kakvo sukobljavanje po tom pitanju sa HDZ-om, u strahu da ih ne proglase nacionalistima, što neminovno otvara prostor Izetbegoviću da u tom smislu sebe predstavlja kao jedinog lidera. Bez obzira što je činjenica da se bez SDA ne može donijeti novi Izborni zakon, diskusija o tome mora uključivati sve probosanske stranke, jer od toga zavisi njihova buduća pozicija.

Dok im mogućnost donošenja novog Izbornog zakona po mjeri HDZ-a prijeti da će trajno ostati nebitan politički faktor, SDP i Naša stranka, su se zabavile oko gradonačelničkog mjesta u Mostaru, u kojem, gledajući realno, po broju glasova, tu poziciju ne zaslužuju. Pravdanje nebošnjačkom glasačkom tijelu je na momente patetično, jer u srcu BiH, Sarajevu, su dokazali da su spremni suprostaviti se najjačoj bošnjačkoj stranci i poslat je u opoziciju, zar to nije dovoljan dokaz smjera politike koju vode? Ako su se već dogovarali ranije sa SDA, a jesu, oko Izbornih jedinica u Mostaru, onda su i u Bh. bloku svjesni, da kad bi HDZ i SDA po političkoj snazi zamijenile uloge, pitanje je kako bi ova država bila ustrojena.

U ovom slučaju političke nijanse su jako važne i stvari se ne mogu banalizovati, te izjednačavanjem SDA i HDZ-a, bez obzira na puno više sličnosti nego razlika, ne prikazuje da njihov odnos prema bosanskohercegovačkoj državi nije isti i nikad neće biti.

Mostar koliko god važan, nije presudan u ovom trenutku i sva teška retorika koju svakodnevno slušamo u narednim mjesecima samo će se nastaviti, Bh. blok će i dalje zavisiti od snage SDA, a dugotrajno, snaga probosanskog političkog faktora samo od Izbornog zakona, a ne gradonačelnika Mostara.