Zašto prigovori o etničkom sastavu sudija u Ustavnom sudu BiH nemaju smisla

Godinama postoji uvjerenje javnosti da se sudije u Ustavnom sudu BiH biraju na osnovu etničke pripadnosti, na način da svaki konstitutivni narod ima dva člana, a što je do sada bila nepisana praksa. Međutim, Ustav Bosne i Hercegovine i sama Pravila Ustavnog suda BiH određuju sasvim drugačiji koncept biranja od onog koji je zaživio u političkoj praksi.

"Ustavni sud Bosne i Hercegovine sastoji se od devet članova.
a) Četiri člana bira Predstavnički dom Federacije, a dva člana Skupština Republike Srpske. Preostala tri člana bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacije s Predsjedništvom", stoji u članu IV Ustava BiH.

Također, u Ustavu stoji da predsjednik Evropskog suda za ljudska prava bira preostala tri suca, strana državljanina, koji samim tim ne mogu biti državljani BiH, niti državljani njenih susjednih zemalja.

Jedino što ustavotvorac ističe kao imperativ jeste da sudije budu istaknuti pravnici "visokog moralnog ugleda". Pravila Ustavnog suda BiH nisu u suprotnosti s Ustavom BiH te se u njima ne spominje etnička pripadnost kao uslov izbora. Jedino gdje se odstupa u ovom smislu jeste uslov da dva uzastopna mandata predsjednika Ustavnog suda ne mogu biti iz reda konstitutivnog naroda ili Ostalih iz kojeg je bio prethodni, niti predsjednik prije njega. Postavlja se pitanje kako je uspostavljena praksa da se uvijek biraju po dva suca iz svakog konstitutivnog naroda, odnosno paritet koji nije bilo kojim zakonom određen.

"To je politička inercija, koja sve dijeli na troje i gdje treba i gdje ne treba. Ustvari, kad se pravio Ustav bilo je zamišljeno da to bude jedna od mogućnosti da se jača multietnička država, da tu stručnost pobijedi, a ne nacionalnost", kazao nam je pravni ekspert Kasim Trnka.

Dodaje da je ista praksa, ovaj put i pravilnikom, progurana u Vijeću ministara, gdje je Ustavom BiH jedino određeno da 2/3 ministara budu iz Federacije BiH, a 1/3 iz Republike Srpske, odnosno njihova etnička pripadnost se ne spominje niti je uslov dobijanja mandata.

U praksi bi to značilo da Narodna skupština Republike Srpske može izabrati sudiju koji nije Srbin, kao što Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH ne mora izabrati samo Hrvate i Bošnjake. Isto tako Dom naroda Parlamenta Federacije BiH nije uključen u proces biranja ustavnih sudaca, tako da njihov izbor zavisi od većinske volje građana oba entiteta, a ne većinske volje konstitutivnih naroda.

Također, biranje stranih sudaca nije privremena kategorija, jer je samo ostavljena mogućnost da nakon pet godina Parlamentarna skupština BiH zakonom može (a i ne mora) odrediti drugačiji način biranja stranih sudaca. Ako bi se tri strana suca zamjenila domaćim, koji bi se birali u istom omjeru kao što je sada praksa za 6 domaćih sudaca, to bi bilo mnogo nepovoljnije za interese RS-a.

Isto tako, u svjetlu trenutne političke borbe dva koncepta, etničkog i građanskog, suce Ustavnog suda ne biraju narodi, već građani, što jasno pokazuje i određenje Ustava da Dom naroda FBiH nije uključen u izbor sudaca. Dakle, važnija je volja većine građana nego volja pojedinih konstitutivnih naroda.