Deutsche Welle
8

Zakonu je sila u domuzu

Piše: Nenad Veličković
Ako je s najnovijim moronskim presudama haškog tribunala neko pomislio da pravo ne može pasti niže, prevario se. Sud u Sarajevu je osudio dvoje mladih aktivista zbog skidanja izbornih plakata. Kazna - 60 maraka.

Kršenje javnog reda i mira se sastojalo u skidanju izbornih plakata s mjesta na kojima plakatiranje nije dozvoljeno. Skidani su plakati stranke načelnika opštine, na njegovoj teritoriji. Prijavu je podnijelo lice s plakata, načelnik tužibaba.

Po sili zakona trijumfovao je zakon sile. Baba koji ima ovakve sudove ne treba da brine za svoju budućnost.

Ali bi mladi možda trebali. Osim ako nisu nečelnička djeca, ili podmladak stranke, ili ideološki kadrovici, tužibabići. Jer u toj budućnosti presude se neće zaključivati čekićem nego srebrenjacima. U njoj će zakon imati dva lica, jedno nasmijano za moćne i drugo namrgođeno za slabe. Borba protiv nasilja bit će kažnjiva, sloboda će se smiješiti samo silnicima.

Presuda

Ovako sud komunalističke partije obrazlaže presudu:

"Navode branioca okrivljenih da okrivljeni nisu mogli počiniti prekršaj iz člana 8. stav 3. tačka g. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, jer su skidali izborne oglase koji nisu propisno istaknuti, sud nije prihvatio, jer neovisno o tome da li su oglasi bili istaknuti u skladu sa propisima ili ne, okrivljeni nisu smjeli iste uklanjati, jer nisu imali ovlaštenje za njihovo uklanjanje.

Okrivljeni su svakako imali pravo da navedeni događaj prijave nadležnim organima koji bi preduzeli odgovarajuće zakonske mjere, a ne da vrše uklanjanje istih". (Nadležni organi su ih prijavili i tužili. Odgovarajuće zakonske mjere protiv sebe nisu preduzeli. Gdje je tu rupa - u zakonu ili u vlasti?)

Nakon ovoga građanin treba dva puta razmisliti šta da radi s izbornim letkom na šoferšajbi svog auta. Je li ovlašten da ga skine, ili treba zvati načelnika da se skine sam? Šta da radi ako nasred ulice ugleda rupu, na mjestu ukradenog šahta? Da stavi neki znak upozorenja i sam se prijavi policiji ili da navedenu rupu prijavi nadležnim organima?

Koji je organ nadležan za rupe u zemlji u kojoj su rupe organi?

Na šta će sud potrošiti 120 maraka naplaćenih od dvoje prekršilaca javnog reda i mira? Možda bi mogao štampati letke i dijeliti ih po svim školama, s upozorenjem da se omladina ne treba miješati u svoj život.

Čemu građanski aktivizam pored stranačkog atavizma! Zašto bi iko bio dio civilnog društva, kad su ubijanje i sakaćenje civila opći ratni napori pred kojima je tužilaštvo za ratne zločine nemoćno?

Postoji li zaista veza između oslobađanja Perišića i kažnjavanja djece, ili je kolumnista ostao bez inspiracije? Je li glupav na ovom mjestu njegov pravnički amaterizam, koji u dvije vremenski bliske, ali predmetno i prostorno udaljene presude, vidi isto: politiku maskiranu u pravdu i lakeje silnika u livrejama nalik na sudačke toge?

Šta se od tog prava s nosom u visini zapovjedničke guzice još može očekivati? Da najzad troglasno, i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Sloveniji osudi kao zločinca bivšeg generala Vladimira Trifunovića, čovjeka koji se odrekao varaždinske kasarne, tenkova, oklopnih vozila i municije u njoj, u zamjenu za živote 250 regruta i 30 oficira? (Ljudi koje sam spasio, to su djeca sirotinje. Oni koji su imali vezu i šansu, svi su povučeni iz opasnih garnizona, a ja sam spasio one koji nisu imali nikoga. Moja prva misao bi ponovo bila da spašavam ljude kojima ja komandujem. Vode se ratovi koji nemaju nikakvog smisla. Ubijaju se komšije, zavađa se narod, a ja to nisam želio.

Nisam htio da pustim vojnike da budu glineni golubovi i ostave kosti u Zagorju.) Vladimira Trifunovića nema ni na hrvatskoj, ni na srpskoj, ni na bosanskoj, ni na engleskoj wikipediji. (http://sh.wikipedia.org/wiki/Vladimir_Trifunović) Za razliku od kolege Perišića, koji je nosio bombu u aktovci, da mu, ako ga sretne, presudi za izdaju?