Pod istim krovom
1

Piše: Ahmed Burić / Za čim se žali kad se žali za "onim" Sarajevom

Piše: Ahmed Burić
"Logika" ovog vremena je da su pobrisane granice između dva svijeta koji su svojim odnosima tvorili tu magičnu atmosferu o kojoj svi govore kad posegnu za Sarajevom osamdesetih. Ovo je sredina koja još uvijek prezire individualizam.

Praznici su, nekako, uvijek idealno vrijeme za revival: stare stvari lakše se prodaju u novom ruhu kad su okolo svjetla i šarene borove grane. Sve je na sve strane puno povratničkih okupljanja, turneja – Zabranjena pušenja sviraju od Minhena do Podgorice, od Amsterdama do Banje Luke, Plavi orkestar snima novi album u Zagrebu, legendarna predstava "Audicija" se ponovo igra na onoj pozornici odakle je i krenula, obilježavaju se jubileji, i svi se, ponovo sjećamo. Za razumijevanje sarajevskih osamdesetih, veoma inspirativne decenije u kojoj se, na kulturnom planu valjda, dogodilo više nego u svim ostalim dekadama zajedno valja znati da priče o tome da je nekad bilo bolje, uglavnom, ne služe ničemu. Osim da se uvjerimo da se slika vremena koju imamo bitno različita od onoga što je doista bilo. Ali, ljudska je priroda takva, da se bolje sjećamo pet minuta onoga lijepog, nego pedeset godina ružnog. Izgleda da tako mora biti.

Gdje se sreću Bauhaus i Hadžibajrić?

Ono što je tačno jeste da su tada, u osamdesetima, barem u umjetnosti, postojali mainstream i underground: s jedne strane su bile etablirane vrijednosti recimo, muzika Bijelog Dugmeta, kasnije Merlina i Hari – Mata Harija, slikarstvo Mersada Berbera, predstave poput Gamlleta i Hrvatskog Fausta, a s druge grupe poput Kongresa, SCH ili Uzalud kajanja, događaji poput Rock-tržnice u Ledenoj dvorani skenderije, okupljanja u CEDUS-u gdje je narastala sjajna fotografska škola, predstavama kakve su Mjesečeva predstava, Tetovirano pozorište ili koncerti u Art-klubu na Bjelavama. Dio te priče spada i u literarnu zajednicu gdje se otvaraju vrata modernosti – poeziju estrade i zavičajnosti smjenjuju urbani, suvremeni izrazi. Priče Darija Džamonje, eseji Slobodana Blagojevića i Hamdije Demirovića, poezija Gorana Simića, sasvim legitimno staju uz bok dotadašnjem glavnom toku u književnosti. Te dvije, tada (a vjerovatno i danas) različite energije donosile su jednu vrstu suukusa (kiselo i slatko?) koja je Sarajevo činila primamljivom sredinom.

Pojednostavljeno, onima koji su voljeli "lagano i neobavezno", pri srcu su bili kafići, ćevapi, Bristol i Stojčevac, a mi koji smo se "furali" na Carvera i Bauhaus, na Coodera i Talking Headse, a voljeli smo aščijsku hranu, tražili smo mjesto pod suncem (ili pod mrakom, kako vam drago) u studentskim klubovima i malim prostorima koje bi neka vrsta umjetnosti mogla oplemeniti.

Novo vrijeme je donijelo to da je granica između ta dva svijeta, čini se, trajno pobrisana. Danas je moguće da isti bend svira na zabavi lokalnog tajkuna i predstavlja ozbiljnu kulturnu instituciju, da se u foajeu Narodnog pozorišta prave modne revije i auto-prezentacije, a da istovremeno otpada fasada sa zidova. Ljudi koji su u nacionalnom buđenju bili izabrani kao voditelji kulture nisu ponudili ništa novo osim nekakavih muzičko scenskih odavanja počasti religiji , protiv čega principijelno ne treba imati ništa, ali kad to finansira država onda i nije čudo da jedva čekaju da ispostave račune za takve pjevanije i Sarajevu predbacuju da je Teheran.

Stranački jugend

Našu je kulturu u poslijeratnom periodu u najvećoj mjeri obilježio film. Prvenstveno zato jer je prepoznao kvalitet pa nagradio velikim brojem svjetskih nagrada: imati nagrađene filmove je jedno, a imati kinematografiju sasvim drugo, i zato je suštinska razlika, ali i sličnost između ova dva vremena o kojima se govori, zapravo, to da je nekad postojala infrastruktura koja je favorizirala jednu vrstu ljudi i izričaja, ali je ostavljala mogućnost i drugoj da dobije kakvu-takvu šansu. Bez lokalnih organizacija Saveza socijalističke omladine, soc- saveza ili kako se nisu zvale sve te organizacije, neki od sarajevskih bendova ili intelektualaca nikada ne bi imali gdje odsvirati koncert, ili objaviti svoje radove. Danas je tako da podmlaci stranaka uglavnom služe kao sredstva da se iz ovih ili onih fondova namakne koji dinar, i da mladi, od stila odijevanja do nacionalističke retorike, oponašaju svoje starije vođe. Ne treba onda biti ni čudno da narasta konzervativna, a pomalo bijesna generacija, o kojoj statistički podaci o broju naoružanih djeluju doista zastrašujuće. Rat jeste bio strašan, i uzeo je danak, ali ono što se poslije njega dogodilo izgleda jednako zastrašujuće. Kultura je sredina, reklo bi se, a naše sudbine ne počivaju u rukama nikakve imaginarne mase, nego velikih i jakih pojedinaca. Kojih je u našoj kulturi, ipak, nedopustivo malo. Najviše zbog klanovske podijeljenosti i raspodjele novaca poreskih obveznika, na kojima kultura danas, uglavnom, počiva.

Nigdje od sudbine

Ono što je poslužilo za direktni povod ovome tekstu je izlazak jedne knjige: radi se o monografiji Krhotine smisla, knjizi koju je izdala kuća Synopsis, a u kojoj su sabrani radovi Dragana Steneka (1946.- 1999.) sarajevskog pjesnika, slikara, esejiste, pravnika, svjetskog putnika i ko zna šta sve taj grandiozno nadareni čovjek ne bi postao da njegov život nije prekinula saobraćajna nesreća u New Yorku, u godini u kojoj je isticalo 20. stoljeće. Privatno, nisam poznavao Dragana Steneka, ali ona sjećanja koja imam iz nekoliko boravaka na zajedničkim mjestima govor da se radilo o neobično markantnom, skoro dva metra visokom muškarcu koji je izgledao kao da sve stvari svijeta iz kojeg dolazimo ima sa sobom.

Knjiga - epitaf Krhotine smisla, koju su priredili Josip Osti i Nermina Kurspahić to u dobroj mjeri pokazuje: tu su reprodukcije slika, pjesme, eseji, dramske skice, ali u prvom čitanju najviše me dirnulo Pismo nekomu, dakle nešto što nema konkretan adresat, ali jeste poruka Nekomu ili Nečemu dragom. U pismu se, između ostalog kaže: "(...)Kratka povijest: otprilike znaš na koji sam način napustio Sarajevo. Nekoliko mjeseci vodio sam privatnu kampanju protiv kolektivne ludosti, koja je kao radioaktivni kontrast u bubrege bolesnih, ulazile u duše naših sugrađana. Poznavajući Sarajevo, možeš pretpostaviti da sam bio proglašen ludim, jer Bože moj, u Sarajevu nikada ne može doći do takvih pokolja iz zvjerstava. A ja sam putujući po cijeloj zemlji, gradovima i selima, što zbog posla, što zbog panične zainteresiranosti vidio da se većina priprema za to, umjesto uobičajenih zimnica ljudi su pripremali puščetine, uniforme, iskazivali se u poznavanju naroda i narodnih vođa. (...) Držim da bi neukusno pisati imena ljudi koji su mi direktno prijetili, a koje ti također poznaješ, dovoljno je reći da se nikako nisam uspio odvići "budalaste navike" ne bivanja niskim, pa sam zahvaljujući "instinktu luđaka" uspio pobjeći u posljednji čas. (...) Tako sam unatoč izgradnji ateliera, koja je bila poprilično odmakla, i zbirci koja se upravo trebala pojaviti iz štampe, unatoč nadi, a zahvaljući potrebi da se, naprosto, ostane čist, otišao sam jedno jutro iz Sarajeva sa osjećanjima strah, tuge i izdajstva, jer mi smo, Ti i ja, oni koji su izdani u cijeloj pizdariji pravljenja stoke od naroda i naroda od stoke!(...)"

Kakav majstorski, precizan nalaz! Dragan Stenek je, dakle, bio one osamdesete koje bi, da su pobijedile, možda stvorile novu renesansu. Nažalost, nije bilo tako i živimo vrijeme u kojem je taj svijet u dubokoj defanziva, a lica iz tog svijeta se više niti ne podnose, jer su od životnih komprmisa i želje za eksluzivizmom svake svoje budalaštine, počeli mrziti one koje su nekada strasno voljeli.

U tom smislu knjiga Dragana Steneka na neki način podsjeća na to kakvi smo mogli biti. I kakvo je moglo biti ovo stoljeće. On je ne dočekavši kraj te epohe, nastradao u New Yorku, prizivajući u sjećanje tolike sudbine koje su prerano završile, priče poput Andrićevog junaka Maksa Levenfelda koji, kao niko od živih stvorova, nije promijenio svoju sudbinu mijenjajući mjesto boravka. Zato, treba paziti kad nas uhvati žal za «onim» Sarajevom: to je prvenstveno žal za onima kojih više nema, a čini nam se da bismo s njima lakše podnijeli svakodnevne nedaće. Na drugom mjestu je žal za mladošću: godine od čovjeka , najčešće, čine strašilo, pa se sjećanje kako smo bili tanki i bez sijedih često pretvara u nešto mnogo više, utvaru da se bilo značajnijim nego, zapravo, jeste. Ono što danas najviše fali ovoj kulturi su, doista jaki pojedinci, koje guše kriteriji mediokritetstva i sredina koja u najvećoj mjeri prezire individualce. A oni koji romantiziraju i precjenju sebe i svoju ulogu u tim vremenima, samo čine maglovitijom ionako mutnu i neizvjesnu situaciju.