Čudan je i dozlaboga živopisan ovaj naš javni prostor. Ispada da u njemu ima mjesta za sve, ali, za početak, valja reći da i nije baš tako. Jer, ukoliko niste u vlasničkim taborima i ne štitite interese "grupacija", valjaće vam se dobro napeti da nađete prostor za sebe i svoje pisanje.
I taman kad čovjek pomisli da je negdje na zelenoj grani, nešto mu stane za vrat, ali ne vrijedi kukati. Recesija je, ljudi širom svijeta ostaju bez kruha, pa će i druge branše osim materijalne proizvodnje morati podnijeti teret krize. Drugi razlog za to je opća brbljaonica: svakome je dozvoljeno da kaže (i napiše) skoro sve, bez ikakve odgovornosti i posljedica. S druge strane, atmosfera koja je stvorena u društvu, atmosfera linča, bacanja kamenja i pljuvanja, potpuno destimulizira bilo kakav neostrašćen pogled. Jer, ako ćemo pravo ni loše pisati nije baš lako, a za dobro se valja potruditi, imati znanje i iskustvo. I taj zanos može trajati sve do prvog komentara ili posta u kojem vam Anoniman Neko može napisati da ste "glupan", da "džaba dobijate pare", da vam je majka kriminalac ili žena kurva, ili, jednostavno, da vam noge smrde. Tu odbrane nema, valja podnijeti gladijatorsku arenu u kojoj svakog može zakačiti kamen iz mase.
Neke kolege međusobno sličnih imidža i karaktera to rješavaju lakonski: zabranjuju komentare ispod svojih tekstova. Ni to, definitivno, nije rješenje. Između mogućeg ulaska u bilo kakav vid rasprave i mogućnosti da se ona trajno suspenduje, uvijek biram prvu mogućnost. Pa šta košta da košta.
Širina nekog teksta (pa i čovjeka) valjda se mjeri spremnošću na prihvaćanje različitih mišljenja o njemu.
A što se širine našeg javnog prostora tiče, tu se skoro pa nema šta reći. Doduše, paradoksalno je da je taj prostor istovremeno vrlo širok (smije se reći baš sve, pa i najgore laži i uvrede) i jako uzak, jer samo pojedini mudroseri(ce) imaju prava na eksluzivnim mjestima iznositi svoje stavove. Nama ostalima, a tako je i pravedno, šta ostane od njihovog (samo)citiranja, "ekskluzivnih" vijesti o mafijaškim porodicama, crne hronike i čitulja.
Nemam ništa protiv da svako svoj privatni medij uređuje kako hoće, ali način na koji se to hoće prezentirati, već pomalo vrijeđa inteligenciju. Jer, kad neko s naslovnice zagrmi da slijedi "obračun s mafijom", slijedom iskustva znate da zveckaju orasi i da sam ima posla s mafijom. Isto je i kad profesionalni branioci umjetničkih sloboda krenu citirati sami sebe i veličati svoju ulogu u umjetničkom svijetu - jasno je da braneći jadnost nečega što, uopće nisu gledali, brane svoju jadnost i pad u anonimnost. Jer, ubjeđivati nas u svoje uspjehe je jedno, a doći do njih, na trafikama ili festivalima, je nešto sasvim drugo.
Poligon javne misli je dakle toliko ukaljan da se ne vidi osnovna površina. Nju bi, jednom za svagda trebalo očistiti, u konkretnom slučaju zato što se dalje ovako neće moći. Sada je manje bitno na kojoj je čovjek strani, kad je neka polemika u pitanju. Tim više što, kako podsjeća možda ipak najveći od svih polemičara Miroslav Krleža, u polemici pobjeđuje onaj ko je manje ostrašćen. Kad smo kod zauzimanja strana, da ne bude da se piše o leptirovima kad kuća gori, valja zauzeti svoju u polemici koja traje između Džemaludina Latića i Željka Ivankovića. Ovako, kad Latić, slijedom svoje izjave da mu je bliži musliman iz Malezije, nego kršćanin odavde, kad lijepo nađe tog muslimana iz Malezije, neka ga vodi svojoj kući, a neka ovakvima poput mene ostavi Hrvate srednje Bosne i Hercegovine da s njima živimo i nadmudrujemo se i naduravamo se, kao nekoliko stotina godina unatrag, i nadam se, unaprijed.
Treba, znači, pod hitno spriječiti brbljaonicu i "slaganje" argumenata - "vid' mu (joj) glave". Naravno, jasno je da u ovakvoj zemlji postoje neiscrpni izvori frustracija, ali ono što joj pod hitno treba je nekakav kolektivni etički prostor u kojem se ne bi trebale raditi stvari koje nisu primjerene ovom vremenu i duhovnom kontekstu kojem pripadamo. Naši se, dojučer, najbolji ljudi troše na beskorisnim polemikama i odbranama estradnih principa koji su nametnuti našoj kulturi (lijepe naše filmadžije, ali o tome neki sljedeći put), a oni od kojih je i moglo nešto biti zavučeni su u vlastitu "genijalnost", oko koje sve više stoji vanserijska gluhoća.
Dakle, gospodo, probudimo se, uz napomenu da ovo govori neko ko obožava sve vrste borbi, pa i one gdje se koriste i diskutabilna sredstva, nego neko zabrinut za duhovnu ekologiju prostora u kojem živi(mo): svaki "argument" ad hominem (protiv čovjeka/pisca) i ad baculum (prijetnje batinanjem i osvetama) je batina po našim leđima. Ako je niste osjetili, hoćete sigurno, pitanje je trenutka.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
