Ovo je prvi slučaj pred Sudom BiH u kojem se optuženi terete za “udruženi zločinački poduhvat”. Željku Mejakiću, Momčilu Grubanu, Dušanu Fuštaru i Dušku Kneževiću optužnicom se stavlja na teret učešće u ubistvima, silovanjima, mučenjima i premlaćivanjima Bošnjaka i Hrvata u logorima Omarska i Keraterm tokom 1992. godine. Sva četvorica su negirala krivicu.
Prve svjedoke Tužilaštvo je izvelo krajem februara 2007. godine. U toku samog suđenja, u nekoliko navrata učesnici u procesu su, u prisustvu javnosti, otkrili podatke o nekim zaštićenim svjedocima, ali je naknadnom reakcijom spriječeno da se oni pojave u medijima.
Tužilaštvo je za svjedoke uglavnom pozvalo bivše logoraše iz Omarske i Keraterma, koji su dan za danom u sudnici pričali o strahotama koje su doživjeli u zatočeništvu te svjedočili o onome što su znali a tiče se četvorice optuženih.
Činjenicu o postojanju logora na području Prijedora u javnost su iznijeli međunarodni novinari što su u augustu 1992. godine uspjeli doći do logora Omarska i razgovarati s nekim od zarobljenika te napraviti snimke koji su potom prikazani širom svijeta. Ti snimci su prezentirani i u sudnici kao dio dokaza.
Kao najteži trenutak iz zatočeništva u Omarskoj svjedoci su u svojim iskazima istakli seksualno zlostavljanje dvojice zatvorenika. Sa istom gorčinom pričali su i o masovnom strijeljanju 12 muškaraca iz porodice Garibović.
“Svaka noć u Omarskoj je bila teška, ali jedna, meni najteža, bila je kada su izveli dvojicu momaka van. Nakon toga smo slušali jauke, vrisku i udarce. Znam da su im naredili da jedan drugom odgrizu polne organe. Više ih nismo vidjeli”, ispričao je Ermin Striković.
Masovno premlaćivanje logoraša na “krvavom ručku” u junu 1992. godine ostalo je urezano u sjećanje zaštićenog svjedoka K041.
“Naredili su nam da četveronoške prođemo kroz špalir vojnika koji su nas tukli. Zatvorenici su bili krvavi. Nekima su visile uši, bili su isječeni svuda”, ispričao je K041.
U logoru Omarska, prema iskazima svjedoka, bilo je zatočeno i 37 žena, koje su trpjele fizička, psihička i seksualna zlostavljanja, o čemu su u svom iskazu govorile zaštićene svjedokinje K035 i K027. One su ispričale i kako je Željko Mejakić, u julu 1992. godine, iz logora Omarska “na put u smrt” odveo Sadetu Medunjanin i Ednu Dautović.
“Vidjela sam da je stigao autobus na kojem je ćirilicom pisalo ‘Šešelj’. Željko Mejakić je Ednu izveo iz prostorije. Više ih nismo vidjele”, rekla je zaštićena svjedokinja K035.
Da su u logoru viđali Mejakića te da su čuli da je bio komandir ili šef obezbjeđenja potvrdilo je 27 svjedoka, što odgovara navodima optužnice, u kojoj stoji da je on od 24. maja do 30. augusta 1992. godine bio komandant logora. Dva svjedoka su rekla i da su Mejakića vidjeli kako zajedno sa stražarima učestvuje u premlaćivanju logoraša.
Neki od svjedoka koji su govorili o Mejakiću prisjetili su se njegove pozitivne uloge. Kerim Mešanović i K036 su rekli da je Mejakić pomagao logorašima donoseći im pakete hrane, a Mešanović je kazao i da je zahvaljujući njemu napustio BiH.
U istom logoru Momčilo Gruban zvani Čkalja, kako je reklo 13 svjedoka, bio je jedan od trojice vođa straže, što se slaže sa navodima optužnice. Oni su ponovili da je Čkalja “najbolje postupao” sa zatočenim Bošnjacima i Hrvatima.
“Za vrijeme boravka u Omarskoj svi smo jedva čekali Grubanovu smjenu jer smo se tada osjećali najbezbjednije. Mogli smo piti vodu i nisu nas tukli”, istakao je svjedok Enes Kapetanović, koji je potvrdio da mu je Gruban spasio život.
Većina bivših zatočenika logora Omarska potvrdila je da su ispred “Bijele kuće” svakodnevno viđali tijela ubijenih Bošnjaka i Hrvata, koja su žutim kamionom “odvožena u nepoznatom pravcu”.
“Od 20. jula počeli su odvoditi policajce, inženjere, ljekare i sve one koji su nešto značili u Prijedoru. Neki su kasnije pronađeni u masovnim grobnicama”, rekao je svjedok Nusret Sivac.
Svjedoci su govorili i o Dušku Kneževiću zvanom Duća, koji je, kako su tvrdili, često dolazio u logore Omarska i Keraterm i učestvovao u premlaćivanjima i ubistvima logoraša. U optužnici stoji da je Knežević, neometan od bilo koga, počinio niz ubistava i premlaćivanja.
“Duća je često dolazio u logor sa svojom grupom, ali nije bio stražar. Obično bi prvo odlazio u ‘Bijelu kuću’, gdje je tukao logoraše, i odakle je izlazio oznojen kao čep. Kasnije bi se vraćao i pucao u one koji su preživjeli”, ispričao je svjedok K042. Zaštićeni svjedok K033 se prisjetio kako je Knežević u Keratermu logoraše tukao “šipkama, nogama, rukama, a najčešće gumenim palicama”, i naglasio da ga krivi za smrt mnogih ljudi.
O Dušanu Fuštaru, četvrtom optuženom, iskaze je dalo devet svjedoka – kazali su da su ga viđali u logoru te da je bio komandir straže koju su neki nazvali “najmračnijom”. U optužnici stoji da je Fuštar imao “stvarnu kontrolu nad ponašanjem stražara”.
“Uoči Fuštareve smjene govorili smo: ‘Ko će noć izdržati...’”, rekao je u svom iskazu zaštićeni svjedok K010.
Jedan od svjedoka je prepričao i kako ga je u logoru Keraterm, u junu 1992. godine, Fuštar okrutno pretukao “kablom na kojem je bio zakačen šaraf”, te da mu se rana koju je zadobio na glavi “kasnije ucrvala”.
Svjedoci su se prisjetili i kako je krajem jula 1992. godine u logoru Keraterm strijeljano između 90 i 190 zatočenika.
“Čuli smo rafale iz automatske puške, mitraljeza, a potom jauke. Sve je dolazilo iz pravca hale 3. Ujutro smo vidjeli tijela koja su bacana na kamion sa žutom ceradom, sa kojeg je curila krv”, prisjetio se svjedok K08.
Prema navodima optužnice, u logorima na području Prijedora tokom 1992. godine sistematski je zatvoreno preko 7.000 Bošnjaka i Hrvata.
Na zahtjev Tužilaštva u Haagu, u julu 2005. godine Vijeće za prosljeđivanje je donijelo odluku da predmet Željko Mejakić, Momčilo Gruban, Dušan Fuštar i Duško Knežević uputi u Sarajevo na daljnje procesuiranje.
Tužilaštvo u Haagu je zahtjev podnijelo smatrajući da su djela za koja se optuženi terete “dovoljno teška da se za njih sudi pred Međunarodnim sudom”, ali ne može ih se okarakterisati kao “toliko teška da nalažu suđenje pred Međunarodnim sudom”.
U maju 2006. godine sva četvorica optuženih prebačena su iz pritvora u Scheveningenu u pritvor u Sarajevu, da bi im uskoro optužnica bila prilagođena domaćem zakonodavstvu, a suđenje počelo u decembru iste godine.
Tribunal u Haagu do sada je za zločine počinjene u logorima Omarska i Keraterm osudio Zorana Žigića (25 godina), Mlađu Radića (20 godina), Duška Sikiricu (15 godina), Predraga Banovića (osam godina), Miroslava Kvočku (sedam godina), Damira Došena, Milojicu Kosa i Dragoljuba Prcaća (pet godina) te Dragana Kolundžiju (tri godine).
Piše: Aida Alić
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
