Vedrina je njegov ukras
43

Upoznajte dječaka Hasana koji uprkos cerebralnoj paralizi ne odustaje od svojih snova

A. K.
Foto: A. K./Klix.ba
(Foto: A. K./Klix.ba)
Desetogodišnjem Hasanu Jukiću iz Bjelava nadomak Srebrenika godinu dana nakon rođenja dijagnosticirana je cerebralna paraliza kojoj ne dopušta da ga savlada.

Upornošću prkosi bremenu, a s osmijehom na licu Hasan živi u nadi da će jednog dana postati ljekar koji će spašavati živote.

Ovaj učenik četvrtog razreda osnovne škole u svojoj đačkoj knjižici niže petice, a od vršnjaka se razlikuje po narušenim motoričkim sposobnostima. Prepoznatljiv je po vedrom duhu, ali i nevjerovatnoj upornosti da savlada prepreke koje mu se nameću i što je najvažnije u tome je uspješan.

Veliki životnu borbu skupa s Hasanom vode i njegovi roditelji koji niti u jednom trenutku ne posustaju, već na sve moguće načine pokušavaju olakšati život svom mezimcu. Za brigu o njemu posebno je zadužena majka Zijada koja 24 sata bdije nad Hasanom.

Na samom početku našeg razgovora kaže nam da je Hasan rođen kao beba bez indikacija na moguće zdravstvene probleme, međutim, godinu dana kasnije zbog primjetno narušenih motoričkih sposobnosti dijagnosticirana mu je cerebralna paraliza.

"Kao beba se ponašao sasvim normalno, ali naša borba počela je upravo nakon dijagnosticiranja cerebralne paralize. Sve vrijeme sam mu posvećena – oblačim ga, kupam, donosim da jede, vodim u školu po redovnom nastavnom planu i programa grada, gdje mu pomažem da obavi sve ono što treba. Ja sam majka i moram mu biti u potpunosti posvećena", kaže Zijada za Klix.ba.

Mukotrpan angažman

Ova hrabra žena ističe da su obaveze oko osobe s cerebralnom paralizom izuzetno velike, često mukotrpne, a posebno fizički naporne. Zimski mjeseci su najteži, a upravo još jedan takav period predstoji ovoj porodici.

"Do škole idem pješice, otprilike pola sata, a ono što mi fizički najteže pada je guranje invalidskih kolica u kojima se on nalazi. Međutim, sav teret odagna njegova borba koju svakodnevno vidim. Trudi se stalno vježbati, pridržava se uputa ljekara, mnogo uči, učiteljica je zadovoljna s njim i to je ono što meni daje snagu za dalji život. On je mamin heroj", nastavlja Zijada.

Hasan je do danas imao dva operativna zahvata u našoj zemlji i Srbiji koji su doveli do određenog napretka. Ohrabrujuće je i to da bi nakon još nekoliko hiruških intervencija njegova pokretljivost mogla biti povećana na veći nivo.

"Moja nada je da će on u dogledno vrijeme moći postati koliko,toliko samostalan. Muž i ja ćemo nekada otići s ovog svijeta, a on će ostati sam. Zbog toga imam želju da završi osnovnu i srednju školu, ali i fakultet da može sebi obezbijediti novac za egzistenciju. To je san svakog roditelja, pa tako i moj", nastavlja naša sagovornica.

Uprkos svojim poteškoćama Hasan se trudi samostalno praviti korake, tako što potporu koristi iz komada namještaja. S vedrim izrazom lica nam kaže da je njegov dan ispunjen raznim aktivnostima.

"Jutro počinjem obavljanjem lične higijene, doručkom i odlaskom u školu gdje mi je prilično lijepo. Tamo imam drugare koji su me odlično prihvatili, bez obzira na to što sam u kolicima. Veliko razumijevanje ima i moja učiteljica, trudeći se pročitati moj rukopis koji je drugačiji od ostalih zbog otežane motorike ruku", kaže nam Hasan i dodaje da po povratku iz škole odmah obavezno piše zadaću, zatim igra video igrice, gleda TV, igra se s loptom i slično.

Ovaj dječak obožava vježbati i na spravama koje su namijenjene za osobe s cerebralnom paralizom, a to što loptu nogama ne može šutati nikako ne umanjuje njegovu ljubav prema nogometu.

"Obavezno gledam nogometne utakmice, a posebno reprezentacije BiH za koju igra i moj omiljeni igrač Edin Džeko. Od predmeta su mi najdraži matematika, vjeronauka i fizičko, iako se tu najviše trči, što ja ne mogu. Na utakmicama me biraju da budem sudija ili da vježbam u sali na ljestvama", navodi Hasan koji ima želju završiti i Medicinski fakultet te postati uspješan ljekar.

Arhitektonske barijere veliki su problem

Kao i svim ostali osobama sa invaliditetom i Hasanu te njegovoj majci problem predstavljaju arhitektonske barijere za posjetu zdravstvenim ustanovama, školi i ostalim institucijama u kojima ne postoje specijalizirane rampe.

"Često mi se desi da Hasana moram ostaviti ispred Doma zdravlja i otići po doktora, a tako i u svim ostalim objektima u koje moramo ući. Smatram da bi nadležni trebali pokloniti veću pažnju rješavanju ovog problema koji bi svima nama olakšao kretanje", dodaje Zijada.

Inače, Hasanovi roditelji su nezaposleni, a on ima zagarantovana mjesečna primanja od 450 KM koliko dobija na osnovu svoje dijagnoze. Roditelji na sve načine pokušavaju doći do egzistencije, a jedan od njih je i taj da Zijada proizvodi domaće salate.

Nakon što svog sina pripremi za spavanje, ova hrabra majka tokom noći obavlja poslove koji su vezani za pripremu povrća. Rezultat njenog truda je i taj da svom jedincu može ispuniti želje koje su skromne, ali dovoljne za njegov blistav osmijeh na licu koji nema cijenu.