Kako se navodi u saopćenju Suda, član 138. stav 3. ZKPBiH predviđa ukidanje pritvora u svim predmetima, bez izuzetka, u kojima odluka po žalbi nije donesena u roku od devet mjeseci po objavljivanju prvostepene presude.
Žalbeno vijeće Suda BiH održalo je ročište po žalbi u ovom predmetu 23. januara, nakon čega je, u skladu sa članom 305. i članom 289. stav 1., imalo na raspolaganju 15 do 30 dana da donese odluku po žalbama.
Međutim, kako se navodi u saopćenju, objektivno je bilo nemoguće napisati i stranama u postupku dostaviti otpravak presude u roku od samo šest dana prije isteka roka od devet mjeseci.
Prvostepena presuda kojom su osuđeni Mirko Todorović i Miloš Radić donesena je 29. aprila 2008. Shodno tome, pritvor je po sili zakona, a u skladu sa članom 305. i članom 289. stav 1. ZKPBiH, istekao 29. januara 2009.
U svom rješenju kojim ukida pritvor, Žalbeno vijeće je naglasilo poteškoće i protivrječnosti koje u obimnim i složenim predmetima ratnih zločina izaziva obavezna primjena člana 138. stav 3.
U spomenutom rješenju, Žalbeno vijeće je posebno istaknulo da postupci u predmetima ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, kao što je to slučaj s ovim predmetom, pred vijeća postavljaju teška pitanja koja se tiču primjene prava i činjeničnih utvrđenja i koja, u interesu pravde, moraju biti pažljivo razmotrena.
Žalbeno vijeće je također navelo, s jedne strane, da je proces izrade presude prvostepenog vijeća i podnošenje i dostavljanje žalbi trajao nekoliko mjeseci te, s druge strane, da su strane u postupku u svojim podnescima navele veliki broj razloga za žalbu, od kojih je svaki zahtijevao da mu se posveti dužna pažnja i obavi detaljna analiza.
Nadalje, Žalbeno vijeće je naglasilo da je Sud BiH imao zakonsku i etičku obavezu da opsežno i detaljno razmotri sva takva pitanja, čak i onda, kao što je to slučaj u ovom predmetu, kada takvo razmatranje nije moglo biti obavljeno u zakonom predviđenom roku.
Konačno, Žalbeno vijeće je ukazalo na veliki broj predmeta pred Apelacionim odjeljenjem Suda BiH, ali je zaključilo da zakonom predviđeni rok od devet mjeseci nije mogao biti produžen čak i u slučaju kada se Žalbeno vijeće suočava s važnim obavezama i u drugim isto tako obimnim i složenim predmetima.
