Udruženju koje se brine za borce oboljele od PTSP-a u Goraždu prijeti gašenje
Od osnivanja prije 14 godina do danas udruženje okuplja blizu 180 članova, od čega 80 njih sa dijagnozom PTSP-ja, uglavnom bivših boraca. U udruženju ih nastoje 'vratiti' u zajednicu sa margina društva, izvući iz depresije, pružiti im novu nadu i vjeru u budućnost.
"Specifični smo jer radimo sa grupama, zato nam je potreban adekvatan prostor za koji plaćamo kiriju 200 KM. Ono što dobijemo od kantona i općine nije dovoljno jer su naši rashodi oko 200, 300 nekad i 500 KM veći nego što imamo na raspolaganju.Tu su troškovi za rad sa grupama, a jedino smo udruženje gdje radi stručno lice, diplomirani sociolog. Do sada smo nekako izlazili na kraj sa finansijama, ali kako vrijeme odmiče sve smo u težoj situaciji. Naša počasna članica Gabriele Miler piše blogove i na taj način prikuplja dio sredstava koja uplaćuje na naš račun, ali bez obzira teško je opstati, iako smo svima potrebni", kaže Mirsad Crljenković, predsjednik ovog udruženja.
Bez posla i stana
Mnogi bivši borci ovdje su pronašli utočište. Šefiku Laličiću ovo je udruženje bilo je jedini spas nakon što je ostao bez posla i stana. Teško obolio i bez pomoći nije imao izlaza.
"Radio sam u TPO Vitkovići, u ratu borac, dva puta ranjavan, nakon rata višak, u međuvremenu ostao i bez stana. Dijagnosticiran mi je karcinom štitnjače, obolio i ja i djeca. Išao sam od ustanove do ustanove, od prijatelja do prijatelja tražeći posao. Poslije 30 godina sam došao na biro kad sam već ušao u godine da me niko neće. Bio sam u takvim problemima da sam počeo da se "gicam" i na državu i na ljude. Izgubio sam povjerenje u ljude, jer sam mnoga vrata otvarao, ali svi su mi okretali leđa iako sam tražio samo posao, a ne milostinju. Sve sam izgubio, bio sam na takvom dnu da sam razmišljao da uzmem sebi život, ali i mnoge ljude da povedem sa sobom", kaže Laličić.
Zbog teških životnih okolnosti odlučio je sebi oduzeti život, a danas kaže kako ni sam ne zna šta se zapravo događalo u tim trenutcima.
"Kako sam ja otišao od semafora, ko mi je pokazao put ne znam, jer sam planirao svašta. U posljednjem trenutku sam otišao u socijalno. Neki vjernik nisam, ali nešto se dogodilo, neka viša sila. Deset godina smo praktično živjeli od 29 maraka. Ja obolio, djeca oboljela. Slučajno sam čuo za udruženje, ali sam bio skeptičan jer navodno tamo idu oni PTSP-i, ljudi koji su ludi. Ali meni je ostalo samo to jer sam bio na dnu sa kojeg više nema povratka. Smogao sam snage i uključio se u grupu s kojima je radila Gordana Šapčanin. Slušao sam druge ljude i njihove tragične price koje ne žele pričati napolju, pa sam i ja ispričao svoju tužnu priču. Spoznao sam da ima dobrih ljudi i da nije sve crno već da postoji svjetlost, kao što je svjetlost Drine. Njima sam zahvalan što sam danas živ", priča nam Šefik.
Kaže kako je teško bilo otvoriti vrata udruženja, ali da je to bila jedina svjetla tačka koja ga je vratila u život.
"Poslije rata su mi se vraćale scene rata, ranjavanja, u miru sam bio bezvrijedan. Kad date nešto ovom društvu, a onda vas više niko ne vidi i ne čuje, teško je to.U Udruženju su mi pokazali da ima nade i da nije sve izgubljeno. Naučio sam da se radujem danas, sutra ne znam kako će biti. Malo pomalo dočekao sam i penziju. Danas živim u Kopačima, bavim se poljoprivredom. Ja sam dobro, djeca su dobro.Volontiram u udruženju, pomažem drugima koji su u sličnim situacijama. Ne mogu zaboraviti koliko su mi pomogli, jer obraćao sam se i drugim boračkim udruženjima, ništa", ispričao je Šefik.
Terapijski rad
Gordana Šapčanin, socijalna radnica Centra za mentalno zdravlje već deset godina angažovana je kao terapeut u udruženju. Radila je sa četiri grupe kroz koje je prošlo oko 40-tak članova, od kojih su neki volonteri.
"Šefikova životna priča je primjer kad ljudima date priliku, kad ih motivišete i za njih napravite male stvari onda prepoznate koliko one imaju veliku moć i do koje mjere ljude mogu osposobiti da idu kroz život i prolaze svaku prepreku. Šefik je bio odlučio da baci bombu, da oduzme život i sebi i drugima. Zamislite koliko je spriječeno ličnih i porodičnih tragedija i šta bi bilo sa mnogim od tih ljudi da nije bilo udruženja. To znamo mi koji radimo s njima, borimo se da ih vratimo u zajednicu. Njihove priče su pune bola i očaja. Često sam dolazila u situaciju da zanijemim, zaplačem, ali me bilo stid. To je cijela armija ljudi koji su izgubili povjerenje u državu, lokalnu zajednicu, koji cijene da su neadekvatno nagrađeni za ono što su učinili u ratu, izgubili dijelove tijela, najmilije,krov nad glavom, posao, izgubili nadu što je najgore", kaže Gordana Šapčanin.
Mišljenja je kako društvu nedostaje sluha za ljude koji su bili dobrodošli u ratu, a danas su prepušteni sami sebi. Nisu potrebna velika sredstva kako bi udruženje neometano radilo, a uz minimalna ulaganja mogli bi angažovati i stručnjake za individualan rad sa korisnicima.
