"Prije rata u Bosni i Hercegovini radio sam u Srebrenici kao novinar na lokalnom radiju. Supruga mi je Bošnjakinja i početkom aprila 1992. plašeći se za sigurnost naše djece odlučili smo otići iz Srebrenice, te smo se zaputili u Makedoniju, tačnije u Skoplje. Mislili smo da će se ratno ludilo brzo završiti i da ćemo se vratiti kući", počeo je svoju priču za Sarajevo-x.com Marinko Sekulić.
On je sa svojom porodicom u Skoplju ostao sve do kraja rata. U Bosnu i Hercegovinu, tačnije u Tuzlu vraća se 11. novembra 1996. godine prvim UNHCR-ovim konvojem.
"Po dolasku u Tuzlu odmah sam krenuo tražiti posao. Pokucao sam na vrata radio Kameleona i primljen sam odmah. Gazda, Zlatko Berbić, čudom se nije mogao načuditi, novinar još “normalan”, Srbin pa još iz Srebrenice. Svima je to pričao pa sam se često i neprijatno osjećao, kao rijetka zvjerka u ZOO vrtu", priča Sekulić.
Bio je prvi novinar koji je sa terena izvještavao o prvim počecima povratka u Gajeve, Dugi Dio, Jusiće, odnosno u sela istočne Bosne.
" Međunarodna zajednica nije mogla da nađe rješenje kojim bi oživotvorila rezultate prvih poratnih lokalnih izbora. Ono što nisu mogli kojekakvi visoki predstavnici, ambasadori i drugi strani posrednici meni je uspjelo. Iz studija Kameleona u Tuzli sa Srebrenicom uspostavljam radio-most. U živoj emisiji, direktno u eter, posredujem u telefonskom razgovoru između Abdurahmana Malkića, tadašnjeg predsjednika SDA za Srebrenicu i Momčila Cvjetinovića, predsjednika srebreničkog SDS-a. Nakon gotovo tri sata priče dogovaraju termin prvog zvaničnog sastanka delegacija SDA i SDS za uspostavu izbornih rezultata u Srebrenici. Tako je počelo. Postajem dopisnik radija Deutsche Welle i bivam unaprijeđen u glavnog i odgovornog urednika radija “Sloboda” zatim i “Kameleon” radija", kazao je Sekulić za Sarajevo-x.com.
Uhapšen prilikom prve posjete
U Srebrenicu je prvi put otišao krajem 1997. godine. No, on i holandski novinar s kojim je bio u pratnji, Ger Duijzings, bivaju uhapšeni.
"Prvi dolazak dolazak u grad gdje sam odrastao bio je težak i bolan. Na sve strane prljavština, ruševine, nagorjele kuće iz kojih, umjesto meni znanih, izviruju neka namrgođena lica tuđinaca. Malo poznanika sam susreo. Upitali bi se tihim glasom i brzo odlazili. Strah u njima se nije mogao sakriti. Sa nevjericom su slušali kako u Tuzli normalno živim, da ima svega kupiti, da prodavnice, kafane, preduzeća rade. Po povratku u Tuzlu zaustavila nas je policijska patrola. Jedan od policajaca krio je lice u mraku, ali ipak sam ga prepoznao, bio je to komšija iz moje ulice. Priveli su nas u stanicu. U sobi dežurnog dočekalo nas je nekoliko raspojasanih spodoba u policijskim uniformama. Bazdila je rakija....", kazao je Sekulić nastavljajući:
"Najkrupniji od njih sa oznakama komandira (kasnije ću saznati da se zove Savo Bojanić, izbjeglica iz Sarajeva) drsko se izderao na mene pitajući “Šta ćeš ti ovdje, zašto si došao”. Istom mjerom sam mu uzvratio: “Ovo je moj grad, šta ćeš ti ovdje?" Pitao je još gdje smo, kod koga i zašto bili, te poslao policajca da provjeri da li u autu imamo kameru ili fotoaparat. Plašio sam se samo da nas ne pretresaju jer u džepu mi je bio diktafon kojim sam snimao razgovore sa znancima."
Kada su napokon pušteni iz policijske stanice zaputili su se nazad u Tuzlu, a Sekulić kaže da mu tada svjetla Tuzle nikada nisu bila draža.
Baš u to vrijeme su i počeli njegovi sukobi s vjetrenjačama. Naime, još tada su počele zloupotrebe donacija i pomoći koja je pristizala u Srebrenicu, te on izvještava o tome.
"Strani i domaći lopovi lako se udruže kad im je zajednički interes u pitanju. Srebrenica je tada još uvijek bila u svojevrsnoj medijskoj blokadi i preko OHR-ovih predstavnika dobio sam pismo i peticiju u kojem su me molili da pomognem kako bi se ta blokada razbila. Čuvam i danas to pismo sa tridesetak potpisa meni znanih i neznanih Srba iz Srebrenice. Dvojica prvopotpisanih su Desnica Radivojević i dr. Radomir Pavlović. Prvi će kasnije postati Predsjednik SO Srebrenica, zatim obući dres SDA i tako postati potpredsjednik Federacije, da bi i danas bio federalni ministar trgovine. Drugi ga je naslijedio u fotelji predsjednika SO Srebrenica u kojoj i danas nakon osam godina sjedi kao član SSND-a koji u zvaničnoj koaliciji sa SDA vlada Srebrenicom", nastavio je Sekulić.
Srebrenica - praonica novca
Sekulić ubrzo razotkriva malverzacije sa donacijom za pokretanje rada pekare u Srebrenici. Taj projekat je bio pod okriljem UNHCR-ovog ureda u Tuzli, te isti dan kad objavljuje informaciju prijatelj zaposlen u toj organizaciji mu dojavljuje - “čuvaj se, dirnuo si u osinje gnijezdo”.
"Osveta je stigla nedugo zatim. Iz stambenog dobivam nalog za deložaciju iz stana jer po izvještaju i fotografijama UNHCR-a naša kuća u Srebrenici je prazna i useljiva. Uzalud su bile pismene potvrde o suprotnom iz Opštine Srebrenica, uzalud dokazivanja da na fotografiji nije naša kuća", priča Sekulić, inače otac petero djece.
Sekulić i njegova porodica su deložirani iz stana u Tuzli, a zahvaljujući Fabianu Schmidtu, tadašnjem glavnom i odgovornom uredniku radija DW kuća porodice Sekulić u Srebrenici biva prioriteno obnovljena.
"Po dolasku u Srebrenicu zatičem gotovo nepromijenjeno stanje od mog prvog dolaska. Mračne ulice bez rasvjete, gomile smeća, još uvijek veliki strah i nepovjerenje i bezbroj stranih i domaćih lešinara koji su namirisali plijen i ovdje dolaze pod plaštom pomoći Srebrenici. Uz pomoć prijatelja iz tuzlanskog Foruma građana osnovao sam i u Srebrenici istoimenu organizaciju. Po prvi put nakon rata u jednoj organizaciji članovi Srbi i Bošnjaci su zajedno, po prvi put na javnim tribinama građani različitih nacionalnosti zajedno sjede i raspravljaju o problemima koji su im isti", kazao je Sekulić.
On najprije pokreće bilten “Srebreničke novine” koji dugo vremena biva jedino lokalno glasilo u Srebrenici, jer je u međuvremenu lokalna RTV stanica ugašena. Naviknut da svaku stvar nazove pravim imenom ma koliko ga to i lično koštalo, otvoreno, ponekad možda čak i prejakom riječju, kritikuje domaće i strane dužnosnike.
"Nailazio sam prvo na otvorenu netrpeljivost i podmetanje na svakom koraku od strane nekih izbjeglica koje su se u Srebrenici dobro ugnijezdile u tuđim stanovima, formirale te tzv. NVO koje su u Srebrenici našle 'El Dorado' i najveću praonicu novca na Balkanu i čija aktivnost se svodi uglavnom na presipanje iz šupljeg u prazno", priča dopisnik radija Deutsche Welle iz Srebrenice, dodajući kako ni prozvani nisu ostajali dužni.
"Nije bilo demanta, polemike, osporavanja mojih navoda ili tužbi, jer ja sam uvijek govorio i pisao snagom argumenta i činjenica. No, uslijedili su najprije anonime prijetnje i uznemiravanja telefonom. Zatim pritisci u vidu stalnih pozivanja na informativne razgovore u policijsku stanicu. Provokacije tipa svakodnevnih podnošenja prijava za navodno pogrešno parkiranje, do bezrazložnog premlaćivanja mog maloljetnog djeteta od strane policijske patrole."
Cenzura Abdurahmana Malkića
No, ni to nije sve. Sekulić dobiva otkaz na lokalnom radiju za čije je ponovno pokretanje, nabavku nove opreme i uređaja, montažu i osposobljavanje predajnika, danima i mjesecima besplatno radio, lobirao, te bio sve - od čistačice do direktora.
"Kada je program krenuo i počelo emitovanje dobio sam otkaz jer nisam pristao da tadašnji načelnik općine Srebrenica, Abdurahman Malkić, cenzuriše program koji sam ja potpisivao kao glavni i odgovorni urednik. Njegovim propustima zloupotrebama, pa i kriminalom neko vrijeme sam punio “Srebreničke novine” koje su u međuvremenu od biltena prerasle u pravo, registrovano javno glasilo, sa brojnom redakcijom i saradnicima koji su se bavili temama i problemima iz mikro regije tri općine - Srebrenica, Bratunac i Milići.", kaže Sekulić navodeći da su novine ugašene nakon što holandski donator preko noći odustao od finansijske podrške.
Ipak, Sekulić, kako kaže, ne odustaje. I dalje je u Srebrenici i otvoreno izvještava o svemu što se dešava u ovom gradiću u Istočnoj Bosni, bez obzira na brojne prijetnje koje se upućuju kako njemu tako i njegovoj porodici.
"Kao što kaže narodna izreka 'Ubi me prejaka riječ' ili sam prerano 'kukuriknuo'", kazao je za Sarajevo-x.com Marinko Sekulić.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
