Lovrinčević je rođen na Hvaru, ali je karijeru gradio u Sarajevu i svojim znanjem postavljao temelje Kliničkom centru u Sarajevu i Medicinskom fakultetu.
Studirao je medicinu u Sarajevu, a specijalizirao 1967. godine u Zagrebu na KBC Rebro, poslije čega je došao raditi u Dom zdravlja Vrazova, na Rentgen odjeljenje. Na čelo tog malog dijagnostičkog odjeljenja ga postavljaju 1974. i on tada mijenja ime odjeljenja iz Rentgenologija u Radiologija. Od tog malog zapuštenog prostora sa dva stara rentgen aparata, dr. Lovrinčević je, radeći marljivo, skoro 12 sati dnevno sve do svoje penzije, napravio Institut za radiologiju i onkologiju, kao jedan od najsavremenijih medicinskih instituta u BiH.
Bio je prvi ljekar na čelu neke medicinske ustanove koji je spojio tehniku i medicinu. Prvo što je uradio na tom planu bilo je mikrofilmovanje rentgenskih nalaza i stvaranje filmoteke u smislu praćenja pacijenata i njihovih historija bolesti .Tada reorganizira Institut, integrira ga sa ambulantno-polikliničkom službom, uvodi informacioni sistem i registruje ga kao naučno-istraživačku instituciju. Još tada Institut broji 505 zaposlenih.
Dr. Lovrinčević insistira na edukaciji kadra i ljude šalje na učenje u Zagreb i inozemstvo, dok i sam neprekidno uči i ne gubi kontakt sa pacijentom i praksom. Interdisciplinarnost koju je uveo zapošljavajući na Institutu elektroinženjere i fizičare, masovna edukacija kadra, čime se nije mogla pohvaliti nijedna medicinksa ustanova institucionalno, je bila njegov imperativ.
Profesor Lovrinčević je insistirao na obrazovanju cijelog kadra i bio otvoren za svaku saradnju sa drugim strukama, pa je pomagao i stomatolozima i veterinarima da učine prvi korak u gradnji svojih radiologija.
Osamdesetih godina je sasvim uhvatio korak sa svjetskim trendovima, kada je u razvijenom svijetu nastalo zlatno doba medicinske dijagnostike i svijest o tome da je radiologija prva stvar koju treba razvijati, da bi se na osnovu tačne, tehnički mjerljive dijagnostike, nalazi maksimalno objektivizirali te omogućili lakšu, brža i cjelishodniju terapiju.
Nastavio je širiti Institut, da ogromne savremene aparate kao što je CT (computed tomograph) "oblači" u zidove, gradi prvi objekat sa instalacionim etažama i uvodi novu zaštitu za zaposlene, te umjesto teških olovnih ploča, uvodi 4cm debelo visoko procentno olovno staklo, te Radiološki institut nije više sačinjen od bunkera, nego od transparentnih ugodnih radnih prostora.
Prvi uvodi širok i ugodan prostor recepcije i traži od zaposlenih da se reprezentativno odijevaju i ljubazno i profesionalno ophode sa pacijentima, govore strane jezike, tako da je Institut za Sarajevsku Olimpijadu 1984. bio opremljen i efikasan kao u najboljim svjetskim centrima. Jedan period su pacijenti iz cijele Jugoslavije dolazili na CT u Sarajevo.
Dr. Lovrinčević nikada nije stao, stvari su se odvijale munjevitom brzinom: prva ultrazvučna aparatura za pregled abdomena, digitalna termovizija, DSA (digital subtraction angiography) kao tip fluoroskopne tehnike kojom su se mogli snimati najsitniji krvni sudovi i raditi intervencije na njima i kasnije na srčanim arterijama, tako da, osim dijagnostičkih, razvijaju i interventne tehnike, kako vaskularne, tako i nevaskularne. 1989 nabavlja prvi NMR (nuclear magnetic resonace) da bi se pacijenti, naročito djeca i bebe, mogli snimati bez zračenja.
Radiologija, paralelno sa razvojem Instituta, nakon educiranja ljudi u inozemstvu, je zatim mogla sebi priuštiti dovođenje svjetskih stručnjaka na Institut da bi obučavali kadar, potom obučavaju ljude sa drugih klinika i nakon početne faze kada su i aparati i stručnjaci pripadali Radiologiji, klinike polako kupuju svoje aparate i educiraju ljude na Radiologiji, a odvajaju se od nje.
Uz sav taj vizionarski, praktični i naučni rad, prof. Lovrinčević je pacijenta stavljao na prvo mjesto. Život bez patnje, život bez bola i maksimalna posvećenost ljekara i pomoćnog osoblja svakom pacijentu, radi osjećaja ugodnosti, makar i na najbanalnijem pregledu za dr. Lovrinčevića su bili elementarne obaveze osoblja i od ljekara je tražio da svaki nalaz ima početak i kraj.
"Nije lako nabrojati sve što je napisao i ostavio našim ljekarima, studentima, sva ona iskustva vrhunskog radiologa, ali i pedagoga, izvrsnog poznavaoca i teoretičara metodologije naučnoistraživačkog rada. Profesor je organizirano i vispreno prenosio svoja praktična iskustva i vještine brojnim generacijama, nikad se nije umorio od davanja vremena drugima u savladavanju novih dijagnostičkih metoda i tehnika. Sa znanjem rasla je i njegova sumnja i stalno je radio na samoedukaciji kao i potenciranju i podržavanju permanentne edukacije mladih stručnjaka i bliskih saradnika", kazao je o Lovrinčeviću generalni direktor KCUS-a Damir Aganović.
Osim što je bio direktor Instituta za radiologiju i onkologiju, prof. Lovrinčević ima velike zasluge u edukaciji kadra. Bio je šef Katedre za radiologiju i onkologiju Medicinskog fakulteta u Sarajevu od 1988-1992, od 1987-1989. je bio Dekan Medicinskog fakulteta i dekan Više medicinske škole. Zaslužan je za osnivanje Fakulteta za radiološke inženjere. Osnovao je i Postdiplomski studij iz radiologije na Medicinskom fakultetu 1982-1992, kao i tri postdiplomska kursa sa međunarodnim učešćem u Sarajevu (84, 85. i 86) u saradnji sa Univerzitetom u Charlestonu (South Carolina USA) na kome su predavači bili ugledni stručnjaci i naučnici iz Evrope i SAD-a.
U dva mandata je bio sekretar, a potom i predsjednik Sekcije za radiologiju i onkologiju BiH. Sa saradnicima organizira, kontinuirano, stručne sastanke, kongrese, učešće na brojnim nacionalnim, evropskim i svjetskim simpozijima, kongresima i intersekcijskim sastancima.
Prof dr. Lovrinčević je promoviran u profesora emeritusa prije dvije godine. U životu je objavio više od 200 stručnih i naučnih radova, autor je četiri univerzitetska udžbenika i jedne veoma značajne stručne knjige regionalnog značaja - Atlas osteopatoloških promjena na istorijskim populacijama Jugoslavije.
Početkom rata u Sarajevu prof. Lovrinčević se stavio na raspolaganje Općoj bolnici te brinuo o ranjenicima. Sarajevo je napustio tek kada je teško obolio i nije se mogao liječiti u glavnom gradu BiH.
No, nakon nekog vremena ponovo se vratio u Sarajevo kako bi pomagao obnovu zdravstva.
Za svoj rad i posebne organizacione sposobnosti, kao i smisao za nauku i edukaciju kadrova, dobio je 27-julsku nagradu BiH, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva i proglašen je Humanistom godine 1987.
Lepa Brena u dobrom raspoloženju stigla u Sarajevo kako bi obavila probe za spektakl u Zetri
