BiH
937

U posjeti posljednjem banjalučkom mlinaru: Najbitnije je da su mušterije zadovoljne

Klix.ba
(Foto: Klix.ba)
"Čim oči sklopim ja odmah vidim i potok Japru i vrba red... Evo i mlina, prepunog lupe i pred njim Triša, starina sed...". Ovim Ćopićevim stihovima može početi priča o posljednjem banjalučkom vodeničaru Đorđu Stanojčiću, koji posljednjih osam godina, nakon što je ostao bez 25-godišnje poštarske službe, niz vodenički točak sipa pšenicu, raž, heljdu...

"Da, ostao sam bez posla, a valja raditi. Tada sam se prihvatio ovog posla. To je zapravo porodično naslijeđe. Ne brinem se da li će neko nastaviti ovaj posao. Imam sina i unučad, oni se pomalo interesuju za ovaj posao, ali smo zapravo supruga i ja najviše tu. Hoće svi da pomognu, uvijek, bez problema, iako svi imaju svoje poslove", priča Đorđe, kojeg u kraju, u Krupi na Vrbasu, zovu Brko.

Na dva mlina svakodnevno melje heljdu, raž, pšenicu, žuti i bijeli kukuruz. Svakoj žitarici zna dušu, iako kaže da tu neke velike pameti i nema...

"Sve se radi na isti način što se tiče mljevenja. Ne postoji neki poseban proces. Kukuruz mora biti malo sitniji, heljda također. Jedino raž treba biti malo krupnija, jer ima dosta vlage i mora biti malo oštrija. Heljda je u posljednje vrijeme postala dosta tražena i mnogo se kupuje. Kako u zrnu, tako i u ljuspicama i u brašnu“, govori Stanojčić.

Žitarice, dodaje, kupuje sam. Rijetko kada odlazi po njih u selo. Jedino za raž pusti korak, pa ode u Stričiće, gdje, kako kaže, uspjeva kvalitetna raž koja nije prskana.

"Heljdu sijem na nadmorskoj visini od 600 metara. Ona ne traži nikakvo tretiranje, ni đubrenje, ni gnojivo. To je samostalna biljka. Meni je najbitnije da su mušterije zadovoljne. Ako se njima ne sviđa brašno, onda sam džaba radio. Dnevno sameljem 100-150 kilograma brašna, što znači da potražnja itekako postoji", zaključuje Stanojčić.