Tuzla: Kako su Omerovići za četiri dana izgubili bebu

Ni nakon smrti bebe nije kraj tragičnim dešavanjima za porodicu Omerović. Adnan kaže kako su Ariana željeli sahraniti prema katoličkim običajima, s obzirom na to da je Sonja katoličke vjeroispovjesti, ali im je svećenik rekao kako to nije moguće jer Arian nije kršten.

"Rekli smo mu kako je riječ o bebi od tri mjeseca, ali njegov stav nismo uspjeli promijeniti. Prije početka razgovora on je Sonji izrazio sućut, dok je mene preskočio. Kasnije nam je rekao kako je moguće organizovanje mise, ali da se ne pominje ime. Pa moje dijete je imalo ime i prezime, ali se on nije obazirao na to", govori Adnan.

Ni tu nije kraj. U Komemorativni centar, prema Adnanovim riječima, njegov mrtav sin je donesen u običnoj kartonskoj kutiji.

"Otišao sam na identifikaciju i ponio sa sobom odijelce i igračku, jer smo ga htjeli obući i staviti u kovčeg. Čekao sam da radnik Komemorativnog centra donese Ariana. Donio mi ga je u običnoj kartonskoj kutiji i spustio na pod ispred mene. Svašta mi je u tim trenucima prolazilo kroz glavu, a ja se samo pitam, zar nam djecu prevozite u kartonskim kutijama i zar tako pokazujete svoje suosjećanje i poštovanje. Sve ovo govori u kakvoj užasnoj državi živimo i sa kakvim užasnim ljudima. Arianu nisu obukli odijelo. Plašili su se, valjda, zaraze", govori Adnan.

Nakon svega Sonja i Adnan pravdu neće tražiti po sudovima. Svoju tragediju podijelili su s javnošću kako se nešto slično ne bi nikome ponovilo. Oni smatraju kako se pregledi prije vakcinisanja obavljaju veoma površno, te da bi roditelji morali tražiti detaljnije preglede kako bi se izbjegle neželjene komplikacije. Arian je sahranjen 1. aprila na gradskom groblju Trnovac. Bez prisustva vjerskih službenika, bijeli kovčeg s njegovim tijelom je spušten u zemlju. Prethodno je pročitan sljedeći govor:

Anđele naš maleni,

Niti jedna rečenica, govor pa ni knjiga nije dovoljna da opišemo bol koju osjećamo i koja nikada neće iščeznuti iz naših srca. Prerano si nas napustio i u našim srcima ostavio neizrecivu prazninu, bol i tugu. Puno lijepih stvari te čekalo, život ti se smiješio, a tvoja zvijezda se tako brzo ugasila. Svakodnevno ćemo se prisjećati tvog osmijeha i najljepših plavih očiju koje su naša srca ispunjavala najvećom mogućom ljubavlju i srećom. Ne postoji utjeha ni bilo koja riječ koja bi opravdala tvoj odlazak.

Odlazak na bolje mjesto nije moguć, jer postoji li bolje mjesto od majčinog naručja? Postoji li sigurnije mjesto od tatinog zagrljaja i postoji li ljepši osjećaj od pažljivog dodira i poljupca tvog brata? Ne, nikako ne postoji. Niko nas ne može uvjeriti da vrijeme liječi rane i da ćemo te se sjećati, jer ne možemo te se sjećati kad te nikada nećemo zaboraviti. Uvijek ćeš biti u našim srcima i mislima. I zato se pitamo, zašto te je nebo uzelo sebi, zašto nas je razdvojilo kad ti je mjesto pored nas, pored nas koji te najviše volimo. Neće proći ni jedna jedina noć u kojoj nećemo tražiti tvoju zvjezdicu na nebu, zvjezdicu koja će nam sijati kao što je sijao tvoj osmijeh i koja će nam donijeti snage i hrabrosti da se borimo dalje i naučimo živjeti sa bolom koji je ostao nakon tebe.

Ljubavi naša, nikada ta bol neće prestati niti umanjiti se, samo ćemo mi učiti da živimo s njom i boriti se za život isto kao što si se ti borio za svoj. Bio si i uvijek ćeš biti naš ponos, naš borac i naša najveća ljubav. Nijedan hodža, pop ni svećenik nije mogao održati govor i molitvu vrijednu kao što su vrijedne riječi koje su izašle iz naših srca.

Vole te tvoji mama, tata i bato.