U posljednjih par sedmica posao je nalagao da dosta putujem: prvo Beograd, potom Venezija, pa Ljubljana. Još krajem mjeseca Hrvatska, pa onda odmor. Putovati je bolje nego stići, ali kad se već negdje stigne ima se što vidjeti i treba se s nečim uporediti. Doduše, veliki broj poređenja ide na našu štetu, ali šta je tu je. Čovjek ne bira u kojoj će se zemlji roditi, i kako Ivo Andrić kaže, nikada ne zna u kojoj će vjeri umrijeti.
E sad, za vjeru tako i tako, tu nikada i nisam bio previše involviran, a u posljednjih dvadeset godina u ime religije i uz njezin(e) blagoslov(e) učinjeno je toliko zla da se ljudsko biće ozbiljno zazire od institucionalizacije vjere. Za mene, i da završimo s tim, bog leži u detalju, tišini, blagosti, kontemplaciji, a ne u parolama i plakatima.
Tako l(ij)epa, a tako tuđa
Kad smo već kod plakata, njih su puni glavni gradovi, i to pogotovo u ovo vrijeme kad se bukira turistička sezona. Najave i prvi rezultati su za domaćine, hotelijere i ugostitelje, prilično jadni: prema nekim procjenama pad potrošnje u toj grani u ovoj će godini globalne recesije dosići cijelih trideset posto. U prosjeku, dakle, svaki treći turist koji je obilazio morske obale, ove godine neće uživati u odbljesku sunca o morsku površinu. U tu svrhu Hrvatska je turistička zajednica smisla kampanju čiji su slogani ispisani ispod velikih fotografija Dubrovnika, Rovinja ili Šibenika, a na billboardima u Beogradu, naravno, ekavicom. Pa kaže - “tako lepa, tako blizu” ili “kad srce kaže leto, kaže Jadran.”
Nema nikakve sumnje da to izaziva neku vrstu emocija u onima koji su nekada davno u magmi bratstva i d(j)etinjstva provodili dane i noći na plažama Orebića, Srebrenog, Zatona ili Biograda, ali nisam baš siguran da te poruke mogu polučiti išta u takozvanom prosječnom građaninu ili građanki Srbije, za koje je neumoljiva statistika do prije dvije godine tvrdila da ih oko 90 posto nikada nije napuštalo Srbiju.
Za Makedoniju, koja nekako stidljivo stoji tamo na jugu i za koju baš i nismo uvijek dobro informirani šta se tamo događa, upotrijebljen je slogan iz jednog davnog refrena – “tamo gdje vječno sunce sja”, što na slovenačkom na prilazima Ljubljani glasi “tamo kjer večno sonce sije”, što melodijski baš i ne odgovara suštini, ali je, eto, neko procijenio da je zgodno za plakat. Najprecizniji iskaz o vlastitoj zemlji – oni su tu ipak doajeni, od Njegoša naovamo – ponudila je Crna Gora koja neko vrijeme ne mijenja slogan, koji glasi “Wild beauty”! Ko zna šta tek to može izazvati u glavama potrošača? Divlja ljepota bi trebala biti egzotična kombinacija westerna i safarija, gdje turist ne očekuje da mu konobar u rano jutro kad naruči kafu, suvereno sugerira: “Što će ti, jadan, kafa, popij lozu!?” U tom smislu na pamet pada definicija Crne Gore koju je jednom izrekao pjesnik i proto naci - ideolog Matija Bećković: “Crna Gora – zemlja gordih konobara!”
Drugo lice reklama
Sve više mislećih glava u svijetu traži izlaz iz kulture spektakla, iz svijeta koji hiperboliranim nazivanjem stvari i histeričnim parabolama, zapravo, skriva suštinu. Svijet je ionako otišao predaleko u svakodnevnim lažima čiji je osnovni zadatak odvući pažnju s pravih problema. Slovenija, koja se u posljednjim godina reklamirala kao “sunčana strana Alpa” i koja je proglašena najuspješnijom novom članicom Evropske unije, trenutno je usred skandala u kojem se pokazalo da je grupa ljudi koja je prije dvadesetak godina stala na čelo projekta osamostaljenja, preko svojih tajkuna privatizirala zemlju i izvlači novac iz nje. Bivši ministar unutrašnjih poslova Igor Bavčar zadužio je firmu Petrol, nekad jednu od najuspješnijih u regiji za preko pola milijarde dolara. Procjenjuje se da je tajkun Boško Šrot, inače vlasnik grupe firmi među kojima Pivovara Laško i dnevnik Delo, dva čuvena slovanačka brenda, svojim mešetarenjem, kupoprodajom i muljanjem s vlasti nakupio oko milijardu dolara duga. Sve te pare, naravno, namirit će radnici koji će ostati bez posla kad firme odu u stečaj.
U Hrvatskoj na naplatu stižu krediti koji istina jesu uloženi u dio infrastrukture, ali od tih su se polova uglavnom načastili i namastili tajkuni, od kojih je jedan nedavno postao i gradonačelnik Splita. U Bosni i Hercegovini je još uvijek na sceni plan grupe ljudi koja je bila odlučila obogatiti deset “glavnih bošnjačkih porodica”. U Republici Srpskoj suvereno vlada jedan feudalac. U Crnoj Gori je slično, s tim što tamošnji gospodar s uspjehom pokazuje “evropsko lice.” U Srbiji se bez većih problema šeta “najtraženiji evropski bjegunac” Ratko Mladić, obezbijeđen od strane države, koja se uredno dogovara s Evropom oko ukidanja viza. U Makedoniji se, čim se postavi pitanje nad vlasništvom, potežu nacionalni sukobi koji uvijek mogu eskalirati. Cijela regija, dakle, živi u feudalizmu, i to bi mogao biti jedan od glavnih subjekata za turističku ponudu Balkana. Zamislite reklamu: “Feudalizam, čistiji nego ikada prije!” Takva bi se otrežnjujuća kampanja mogla napraviti za sve zemlje, bez izuzetka. U Srbiji tako ne treba objašnjavati Hrvatsku kao "tako lepu, a tako blizu". Dovoljno je reći da je to “domovina vaših komšija koji govore ijekavski , a glasaju za radikale”. Obrnuto, u Hrvatskoj bi reklama za Srbiju morala biti “Raj za ratne zločince, posjetite generala Ratka”, ili za Crnu Goru: “Čudo promjene: gađali su nas, a sad su Evropa!”
Što se Bosne i Hercegovine tiče, na nas čeka hiljade slogana. Ako bi se krenulo iz pomenutog slučaja Makedonaca, iz pjesama se može napraviti cijeli set stereotipa od gostoprimljivih (“Kafu mi draga ispeci”), preko ekoloških (Kad sam mlada da sam voda hladna, Vrbas voda nosila jablana, Duni vjetre), do višeznačnih političkih (Dvije su se vode zavadile). Bilo bi, dakako, i onih negativnih tipa: “Zemlja s tri boga u kojoj je đavo zajednički” ili “Posjetite evropsku prvobitnu zajednicu s 20 posto nepismenih”, ali ponekad se treba okrenuti i svjetlijim stranama priče, pobogu pa ljeto je na pragu. Na cjedilu su nas, dakle, ostavili nacionalizam i kapitalizam. Možda nas spasi turizam. Skoro da nam ništa drugo nije preostalo.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
