Tunel na Bikavcu svjedoči o historiji Višegrada, pijanim svatovima, regrutima, utvarama...
"Istočnu željeznicu" gradila je Austrougarska monarhija do granice prema Srbiji u Vardištu i Uvcu, da joj se strategijski približi, ali i za eksploataciju prirodnih bogatstava BiH.
Ovaj tunel kroz opjevano višegradsko brdo je, poslije 104 godine, prvi put osvijetljen. Učinile su to opštinske vlasti, jer obnovom trase uskotračne pruge od Vardišta do željezničke stanice u Višegradu kroz njega prolazi veći broj turista da bi /prečicom/ ušli u grad i stigli do Ćuprije na Drini.
Kroz ovaj tunel, dugačak samo stotinjak metara, 68 godina je garavi "ćira", poslije dugog puta od Sarajeva ili Priboja, ulazio na željezničku stanicu u gradu na Drini, koja je imala osam kolosijeka.
Ukidanjem pruge 1974. godine u tunelu su uklonjene šine i on je, preko noći postao saobraćajnica za automobile i vječno nesigurna staza za pješake.
"Preko jednog dijela grbače tunela, dok je bio u prvobitnoj funkciji, danonoćno je, kockama kaldrmisanim putem, prolazilo na hiljade putnika sa željezničke stanice, konjskih zaprega ili hamala koji su na drvenim kolicima vukli putnicima kofere do grada", pričao je svojevremeno hroničar višegradskih zbivanja novinar Ljubomir Mutapčić.
Put preko tunela bio je oivičen ogradom od željeznih šina i pješačkom stazom koja je vijugala ispod istočne kamenite strme strane brda Bikavca.
Na legendarnom Bikavcu, iznad tunela, na austrijskom "hladnjaku", sjedio je pedesetih godina prošlog vijeka, jednog proljeća, Kragujevčanin Dragiša Nedović sa lijepom Višegrađankom Kikom, sevdisao i smišljao stihove za pjesmu "U lijepom starom gradu Višegradu".
Ovaj mali put sa željezničke stanice ispod Bikavca bio je decenijama gradska žila kucavica, "džada" kojom se odlazilo u svijet, i rijetko vraćalo iz njega.
Njim su pijani, zagrljeni, uz harmoniku i bubnjeve pjevali mladići - odlazeći na stanici da se tu isplaču, izljube sa rodbinom i djevojkama i sa džepovima punim dinara - "da se vojniku nađe" - ulazili u garavog "ćiru" koji će ih odvesti u neku jugoslovensku kasarnu na odsluženje vojnog roka.
Prolazili su kaldrmom ispod Bikavca svatovi, koje je "ćiro" odnekud dovezao, i onako iskićeni i podgrijani šljivovicom, sa obaveznim nakinđurenim "čajom" na početku povorke, stizali do trga kod Ćuprije, gdje bi odigrali "užičko kolo" ili "moravac".
I kolo i svatove i znatiželjne građane piskom bi pozdravljala lokomotiva parnjača, koja je iznenada izbijala iz utrobe Bikavca i čađavog okna tunela.
Višegrađani su emotivno vezani za ovaj mali prolaz kroz bikivačku stijenu. Stariji su pričali da je nekad, u vrijeme probijanja stijene, u njemu stradao neki austrougarski inžinjer, i da se u noćima punog mjeseca on "priviđa" rijetkim prolaznicima.
"Kad jednog leta opet izbiše inžinjeri. Nije se moglo razumjeti šta rade, ali su svi govorili da će provesti željeznicu i da će pruga ići kroz brijeg iznad varoši. Na jesen dođoše radnici. Talijani, skromni i miroljubivi, i lakomi Ličani i Primorci. Prokopaše Bikovac", pisao je Ivo Andrić u pripovijeci "Rzavski bregovi".
Neki novi neimari urediše staru cestu preko tunela kroz Bikavac. Postavljena je druga ograda pored puta i asfalta koji je odavno prekrio granitnu kocku. Od mjesta gdje je ispred tunela dominirao nadvožnjak urađene su stepenice prema brdu Megdanu i crkvi i tada je nestalo austrougarskih šina koje su služile kao rukohvati.
Lokomotiva parnjača stigla je, poslije 32 godine "kašnjenja", iz Mokre Gore ponovo u Višegrad. Skoro svaki dan pristaje na samo stotinjak metara od još čađavog tunela. Starim željezničarima se, na dočeku "ćire" činilo da tunel ima ruke i da ih očajnički pruža da u svoju utrobu uvuče i parnjaču i vagone i ljude u njima.
Da bar još jednom osjeti opori miris uglja i dima i da po njegovom svodu zaprašti vatromet varnica iz dimnjaka garave mašine.
