BiH
32

Tragom jedne fotografije: Priča o Gordani, djevojčici s medom

Klix.ba
Gordana u kolektivnom centru u Odžaku (Foto: ZaSvakoDijete.ba)
Kada su iz Civilne zaštite došli do njihove kuće na kraju mjesta Novi Grad kod Odžaka da im kažu da je pukao nasip na Prudu, mama Željka povela je djevojčicu Gordanu (6) sa sestrama Vladanom (14) i malom 19-mjesečnom Ružicom prema Odžaku, a otac Vladimir ostao je da se pokuša izboriti sa vodenom stihijom i da spasi što se može spasiti. Spasio je malo, voda je potopila sve.

Pred kućom je ostao netom okačen veš, Gordana je sa sobom ponijela medu, mama skupila nešto stvari, i iz svoje male kuće okružene pšenicom koju je posijao tata Vladimir i od čije prodaje žive, našle su se u Kolektivnom centru za izbjeglice s poplavljenih područja smještenom u Sportskoj dvorani u Odžaku.

Umjesto svojih krevetića, djevojčice su spavale na strunjačama koje su pokrile teren sportske dvorane i na koje su se u prvom naletu smjestilo oko 150 unesrećenih ljudi, mahom starijih. Gordanu smo sreli prilikom posjete poplavljenim područjima i kolektivnim centrima 20. maja.

Njena vesela pojava razbijala je atmosferu kolektivnog centra. Trčkarala je igrajući se s dječakom Ivanom i noseći medu. Pozdravili smo je, rekla nam je da se zove Gordana i željela je da fotografiramo nju i njenog medu. Otišli smo dalje put poplavljenih područja, ali slika razdragane djevojčice čiju sudbinu tada nismo ni znali jednostavno nije mogla iz glave autora fotografije, ali i hiljada ljudi koji su na stranicama UNICEF-a vidjeli Gordaninu fotografiju i koja ih je dirnula. Morali smo je potražiti.

Preko Amira i Amre iz Odžaka došli smo do oca Vladimira, i saznali da su Gordana i njene sestre na sigurnom i suhom kod djeda i bake u jednom selu pored Bosanskog Šamca koje nije pogođeno poplavama.

Našli smo je u kući na kraju sela u kojoj je su nju i sestre primili baka Ruža i djed Ilija gdje smo ih posjetili s predstavnicima UNICEF-a koji na terenu procjenjuju potrebe kako bi se što bolje usredotočili na pomoć najranjivijoj djeci, uz neposredni odgovor koji se sastoji od opskrbe pitkom vodom i higijenskim setovima, podrške oboljeloj djeci, psihosocijalne podrške, uspostavi sigurnog i zaštitnog okruženja prijateljskog za djecu i renoviranju oštećenih školskih i predškolskih ustanova.

Gordana se na dvorištu igrala s macama dok je mala Ružica bila u kući s Vladanom. Gordana nas je dočekala istim osmijehom kojim nas je osvojila i prilikom prvog susreta u Kolektivnom centru u Odžaku. Ovaj put susret je bio u mnogo ugodnijoj atmosferi. Kuća djeda i bake također je skromna, oni su izbjeglice iz proteklog rata, ali je ipak na suhom i za sada je dom Gordani i njenim sestrama.

"Igram se s macama, one su tu od susjeda, dođu pa pobjegnu. Ovdje imam i više djece nego kod svoje kuće, igramo se i trčimo po selu“, kaže nam Gordana. Raduje se skorom polasku u školu, kaže da zna pisati ali još uči da čita. Sestra Vladana uspjela je završiti osmi razred, i kaže kako se nada da će u septembru upisati srednju školu. Želja joj je da bude ekonomski tehničar i bavi se računovodstvom.

Gordana dodaje da iako joj je lijepo kod bake i djeda koji se brinu o njima, nedostaje joj mama koja je ostala s tatom Vladimirom u selu gdje čiste poplavljenu kuću. Iako mala, Gordana je već svjesna da je kuća poplavljena, ali vjeruje da će se brzo vratiti u svoju sobicu.

Kuća u kojoj je Gordana živjela sa sestrama i roditeljima u momentu naše posjete bila je još pod vodom koja se povukla, ali se po liniji koju je iza sebe ostavila na kući vidi da je bila do iznad prozora.

U kući je sve uništeno, Vladimir je uspio spasiti jednu svinju, kokoši su ostale pod vodom, a 11 dunuma posijanih žitarica koje su porodici pružale egzistenciju je potpuno uništeno. Na ulici ispred kuće izbačeno je sve što je u kući bilo: Namještaj, odjeća, igračke i pletivo mame Željke koja je baš plela čarapice za malu Ružicu. Brižljivo raširen veš – od najmanjeg prema najvećem – ostao je da visi nad vodom koja ga je u momentu najveće poplave bila prekrila. Prljav je i neupotrebljiv, Vladimir čeka da se voda povuče dovoljno da mu može prići u dubokim čizmama, pa da i njega stavi na hrpu sa ostalim stvarima po koje će doći traktor i odvući sve skupa na spaljivanje…

"Nema ništa, ostali samo zidovi. Nama je nasip prema Savi odmah tamo iza kuće, i on je ostao čitav, na dijelu smo nešto uspjeli spasiti, ali kad je pukao nasip na Prudu, nama je voda bukvalno došla iza leđa, i nismo mogli ništa nego pobjeći da i nas ne potopi. Borili smo se koliko smo mogli, sad samo da mi je izvući ovu vodu i osušiti zidove, da mogu vratiti djecu svojoj kući, ali gdje i kako, ne znam“, govori nam otac Vladimir u kratkom predahu.

Kaže da sad još uvijek ne mora razmišljati o osnovnom – djeca su na sigurnom, a supruga Željka i on odu do centra sela gdje je punkt humanitarne pomoći na kojem dobiju hranu i vodu. Vladimira brine šta će kad hrana i voda prestanu dolaziti, žitarice su propale i neće ih moći prodati, Vladana je završila osmi razred i željela bi u srednju školu, Gordana u septembru polazi u prvi osnovne, a Ružica je još beba i treba joj toliko toga što nije siguran kako će joj uz sav trud priuštiti, piše ZaSvakoDijete.ba.