Tragom jedne fotografije: Priča o Gordani, djevojčici s medom
Pred kućom je ostao netom okačen veš, Gordana je sa sobom ponijela medu, mama skupila nešto stvari, i iz svoje male kuće okružene pšenicom koju je posijao tata Vladimir i od čije prodaje žive, našle su se u Kolektivnom centru za izbjeglice s poplavljenih područja smještenom u Sportskoj dvorani u Odžaku.
Umjesto svojih krevetića, djevojčice su spavale na strunjačama koje su pokrile teren sportske dvorane i na koje su se u prvom naletu smjestilo oko 150 unesrećenih ljudi, mahom starijih. Gordanu smo sreli prilikom posjete poplavljenim područjima i kolektivnim centrima 20. maja.
Njena vesela pojava razbijala je atmosferu kolektivnog centra. Trčkarala je igrajući se s dječakom Ivanom i noseći medu. Pozdravili smo je, rekla nam je da se zove Gordana i željela je da fotografiramo nju i njenog medu. Otišli smo dalje put poplavljenih područja, ali slika razdragane djevojčice čiju sudbinu tada nismo ni znali jednostavno nije mogla iz glave autora fotografije, ali i hiljada ljudi koji su na stranicama UNICEF-a vidjeli Gordaninu fotografiju i koja ih je dirnula. Morali smo je potražiti.
Preko Amira i Amre iz Odžaka došli smo do oca Vladimira, i saznali da su Gordana i njene sestre na sigurnom i suhom kod djeda i bake u jednom selu pored Bosanskog Šamca koje nije pogođeno poplavama.
Našli smo je u kući na kraju sela u kojoj je su nju i sestre primili baka Ruža i djed Ilija gdje smo ih posjetili s predstavnicima UNICEF-a koji na terenu procjenjuju potrebe kako bi se što bolje usredotočili na pomoć najranjivijoj djeci, uz neposredni odgovor koji se sastoji od opskrbe pitkom vodom i higijenskim setovima, podrške oboljeloj djeci, psihosocijalne podrške, uspostavi sigurnog i zaštitnog okruženja prijateljskog za djecu i renoviranju oštećenih školskih i predškolskih ustanova.
Gordana se na dvorištu igrala s macama dok je mala Ružica bila u kući s Vladanom. Gordana nas je dočekala istim osmijehom kojim nas je osvojila i prilikom prvog susreta u Kolektivnom centru u Odžaku. Ovaj put susret je bio u mnogo ugodnijoj atmosferi. Kuća djeda i bake također je skromna, oni su izbjeglice iz proteklog rata, ali je ipak na suhom i za sada je dom Gordani i njenim sestrama.
"Igram se s macama, one su tu od susjeda, dođu pa pobjegnu. Ovdje imam i više djece nego kod svoje kuće, igramo se i trčimo po selu“, kaže nam Gordana. Raduje se skorom polasku u školu, kaže da zna pisati ali još uči da čita. Sestra Vladana uspjela je završiti osmi razred, i kaže kako se nada da će u septembru upisati srednju školu. Želja joj je da bude ekonomski tehničar i bavi se računovodstvom.
Gordana dodaje da iako joj je lijepo kod bake i djeda koji se brinu o njima, nedostaje joj mama koja je ostala s tatom Vladimirom u selu gdje čiste poplavljenu kuću. Iako mala, Gordana je već svjesna da je kuća poplavljena, ali vjeruje da će se brzo vratiti u svoju sobicu.
Kuća u kojoj je Gordana živjela sa sestrama i roditeljima u momentu naše posjete bila je još pod vodom koja se povukla, ali se po liniji koju je iza sebe ostavila na kući vidi da je bila do iznad prozora.
U kući je sve uništeno, Vladimir je uspio spasiti jednu svinju, kokoši su ostale pod vodom, a 11 dunuma posijanih žitarica koje su porodici pružale egzistenciju je potpuno uništeno. Na ulici ispred kuće izbačeno je sve što je u kući bilo: Namještaj, odjeća, igračke i pletivo mame Željke koja je baš plela čarapice za malu Ružicu. Brižljivo raširen veš – od najmanjeg prema najvećem – ostao je da visi nad vodom koja ga je u momentu najveće poplave bila prekrila. Prljav je i neupotrebljiv, Vladimir čeka da se voda povuče dovoljno da mu može prići u dubokim čizmama, pa da i njega stavi na hrpu sa ostalim stvarima po koje će doći traktor i odvući sve skupa na spaljivanje…
"Nema ništa, ostali samo zidovi. Nama je nasip prema Savi odmah tamo iza kuće, i on je ostao čitav, na dijelu smo nešto uspjeli spasiti, ali kad je pukao nasip na Prudu, nama je voda bukvalno došla iza leđa, i nismo mogli ništa nego pobjeći da i nas ne potopi. Borili smo se koliko smo mogli, sad samo da mi je izvući ovu vodu i osušiti zidove, da mogu vratiti djecu svojoj kući, ali gdje i kako, ne znam“, govori nam otac Vladimir u kratkom predahu.
Kaže da sad još uvijek ne mora razmišljati o osnovnom – djeca su na sigurnom, a supruga Željka i on odu do centra sela gdje je punkt humanitarne pomoći na kojem dobiju hranu i vodu. Vladimira brine šta će kad hrana i voda prestanu dolaziti, žitarice su propale i neće ih moći prodati, Vladana je završila osmi razred i željela bi u srednju školu, Gordana u septembru polazi u prvi osnovne, a Ružica je još beba i treba joj toliko toga što nije siguran kako će joj uz sav trud priuštiti, piše ZaSvakoDijete.ba.