Tihi junak čija je ljubav prema Bosni bila bezuslovna: Adil Bešić, krajiški heroj kojeg se ne smije zaboraviti

Za izuzetne zasluge i herojstvo, posthumno je odlikovan Zlatnim ljiljanom i Ordenom heroja oslobodilačkog rata, jednim od najviših priznanja Armije RBiH. U trenutku pogibije nosio je čin majora.

Adil Bešić, sin Adema i Adile, rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. Porodica Bešić vodi porijeklo iz Kozarca, nekadašnjeg središta Sanske župe, čije korijene nose generacije njihovih predaka. Djed po ocu, Salih, bio je hodža, dok je djed po pomajci, Mehmedalija Fazlić, bio partizan poginuo u borbi protiv fašizma.

Adil je ime dobio po svojoj majci Adili, koja je umrla samo osam dana nakon njegovog rođenja. Odgajali su ga otac Adem i pomajka Bahrija, uz trojicu braće – Nihada, Ilijaza i Izeta.

Nakon selidbe u Prijedor 1966. godine, Adil odrasta u skromnoj, ali izuzetno povezanoj porodici. Dok je otac radio kao vodoinstalater u Zagrebu, Bahrija se brinula o djeci. Svi sinovi bili su odlični učenici, a Adil se rano opredijelio za vojni poziv. Sa samo 14 godina odlazi u Zagreb, gdje upisuje Vojnu gimnaziju, a zatim i Vojnu akademiju kopnene vojske – dvije godine studija u Sarajevu, dvije u Beogradu.

Aktivan sportista, skijaš, karatista, govorio je engleski i njemački. Komšije i poznanici opisivali su ga kao mirnog, staloženog i izuzetno plemenitog čovjeka.

"Imao je takve ljudske osobine da je djelovao kao majka. Prema djeci je imao majčinski odnos. Nikada ga nisam vidio ljutitog", Farko Hodžić, bivši oficir JNA i brigadir Armije RBiH

Raspad Jugoslavije i napuštanje JNA

Po završetku akademije službovao je u Tolminu u Sloveniji kao oficir JNA. U vrijeme slovenačke krize i "desetodnevnog rata", Adil se suočava s prvim ozbiljnim sumnjama prema politici JNA.

"Tek poslije, gledajući televiziju, shvatio sam da je vrag odnio šalu… Srpski oficiri su znali šta se dešava. Prema nama drugih nacionalnosti nisu imali povjerenja", kazao je suborac F. Hodžić

Nakon povlačenja iz Slovenije, jedinice JNA, uključujući i Bešića, prelaze u Hrvatsku. Krajem 1991. godine, već razočaran u ono što postaje instrument velikosrpske politike, premješten je na Plitvice, koje su tada bile pod okupacijom JNA.

Kada se 1992. vraća u Bihać, kolege mu savjetuju da napusti JNA i pridruži se odbrani domovine. Ubrzo to i čini.

U vrijeme kada Adil prelazi u Armiju RBiH, njegova porodica u Prijedoru prolazi kroz jedan od najmračnijih perioda savremene historije Bosne i Hercegovine.

Nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru 30. aprila 1992. i uvođenja pravila bijelih traka za nesrpsko stanovništvo, pokrenuta je kampanja progona, masovnih ubistava i logora. Kozarac je sravnjen sa zemljom, ubijeno je oko 800 ljudi za samo dva dana.

Tri Adilova brata, Nihad, Ilijaz i najmlađi Izet, odvedeni su u logore Omarska, Keraterm i Manjača. Iz logora su puštani mjesecima kasnije, iscrpljeni, ali živi.

Adilova pomajka Bahrija ostaje u Prijedoru sama, skrivajući se i živeći u strahu, sve do juna 1993. godine.

"Po čitavu noć samo očekuješ hoće li ko zakucati… Ne daj Bože nikada nikome", kazala je jednom prilikom Bahrija Bešić

Dolazak u Bihać i organiziranje otpora

Adil Bešić se početkom agresije priključuje Teritorijalnoj odbrani u Bihaću, gdje preuzima Odred TO "Vrsta". Uprkos početnom nepovjerenju prema bivšim oficirima JNA, Bešić je svojim znanjem, hrabrošću i pristupom vrlo brzo stekao poštovanje boraca.

"Mi smo Krajišnici sumnjivi prema 'strancima', ali nakon prve akcije se vidjelo da je to čovjek kojem moraš vjerovati", kazao je o njemu suborac Dedo Bašanović.

Bešić uvodi prvi ozbiljan sistematski vojni poredak u tom dijelu Krajine: ustrojavanje jedinica, komandnu strukturu, obavezno poštivanje Ženevske konvencije, disciplinske mjere i profesionalizaciju odreda.

Njegova prva velika akcija bila je blokada kolone JNA koja je pokušala ući u BiH preko Bihaća, akcija koja je spriječila ulazak tenkova i oklopnih vozila u grad.

"Postavio je takvu odbranu da su se vratili prema granici. To je bila njegova prva velika pobjeda", govorio je o njemu Ismet Kurić, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade.

Tokom 1992. godine preuzima sve odgovornije uloge i postaje komandant bataljona 2. bihaćke / 502. slavne brigade.

Hrabrost na liniji, vodstvo u najtežim trenucima

Svi koji su ratovali uz Adila Bešića svjedoče o njegovom jedinstvenom stilu komandovanja: nije naređivao uz povike, nije se uzdizao iznad boraca, uvijek je prvi išao u najteže tačke odbrane.

"Znao je reći: ‘Stani, nećeš ti, idem ja.’ Nikada mu ništa nije bilo teško. Štitio je ljude i u sekundama donosio ključne odluke. Bio je komandant, moralista, komandir, borac – sve u jednom", govorio je o njemu suborac Omer Suljić.

Bio je poznat po tome što je borcima ulijevao sigurnost, osjećaj da pripadaju organizovanoj i sposobnoj jedinici, i da nisu prepušteni sami sebi, što je u ranim mjesecima rata bilo presudno.

Adil Bešić poginuo je 28. novembra 1992. godine tokom borbenog zadatka u rejonu Grabeža, jednom od najtežih bihaćkih ratišta. Njegov odlazak bio je težak udarac za borce, brigadu i grad koji je branio. Posthumno je odlikovan Zlatnim ljiljanom
i ordenom heroja oslobodilačkog rata.

"Imao sam osjećaj da je taj čovjek riješio da da svoj život za Bosnu i Hercegovinu. I to jest ono što možeš dati. Bio je običan čovjek koji nije bio željan slave. Jednostavno, bio je željan Bosne što je, na našu radost, prenio i na nas koji smo se borili uz njega", kaza je o njemu suborac Dedo Bašanović.

Njegova uloga u organiziranju odbrane Bihaća i njegova ljudskost ostali su trajni dio kolektivnog sjećanja Krajišnika. Danas, 33 godine nakon pogibije, ime Adila Bešića ostaje simbol odlučnosti, profesionalnosti i neustrašive odbrane Bosne i Hercegovine. Njegov životni put, obilježen porodičnom tragedijom, vojničkim znanjem, ljudskošću i žrtvom, ostaje obaveza da se istina prenosi dalje i da se vrijednosti za koje je dao život nikada ne zaborave. Adil Bešić je bio i ostao, heroj svoje zemlje.