Fatima Husejnović je iz Srebrenice. Osnivač je prvog ratnog aktiva žena u Bosni i Hercegovini. Tokom rata bila je spoljni saradnik organizacije 'Ljekari bez granica' nesebično se žrtvujući kako bi pomogla brojnim izbjeglicama koje su ratnih godina iz okolnih sela pribjegle u Srebrenicu.
Kada je 1993. godine francuski general Filip Morion došao u Srebrenicu Fatima je bila jedan od organizatora 'zarobljavanja' generala, tražeći od njega da Srebrenicu proglasi slobodnom zonom. Te, 1993. godine to je i učinjeno, no samo dvije godine kasnije u istom tom gradiću u sjeveroistočnoj Bosni počinjen je najveći genocid od Drugog svjetskog rata. Fatima je bila bespomoćna, kao i na hiljade ljudi kojima su ti julski dani 1995. godine u potpunosti izmijenili život.
"Priču o Srebrenici znaju svi. Na sami pomen imena tog malog gradića ljudima su pred očima slike košmara koji se događao 11., 12, i 13. jula u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Uplakane majke, plač bespomoćne djece, muškarci koji odlaze putem bez povratka... A meni, meni se iz sjećanja ne briše strah u pogledu jednog dječaka", priča Fatima za Sarajevo-x.com.
"Bila sam u Potočarima u 'Akumulatorki', bivšoj fabrici koja je tada pretvorena u bazu. Tu je bilo smješteno na hiljade ljudi. Kao saradnik organizacije 'Ljekari bez granica' obilazila sam ljude nastojeći im pomoći onoliko koliko sam mogla. Ljudi su me već poznavali, jer sam brojnim izbjeglicama pomagala dok smo bili u Srebrenici. U tom trenutku mi je prišao jedan mladić. Imao je svega 15 ili 16 godina. Pogledao me je i rekao: "Teta Fatima, ja sam večeras na redu!", bila sam šokirana, znala sam na šta misli, ali nisam željela vjerovati u to. Sluteći šta se sprema rekla sam mu da uzme majčine stvari, obuče dimije i stavi šamiju, a to isto da kaže i svojim prijateljima da učine... Ali, više nikad ga nisam vidjela", kazala je Fatima.
U njenom sjećanju prebivaju i druge bolne situacije kojih se nerado sjeća.
"Ne znam šta da kažem, a da nije već rečeno. Sjećanja na taj period su bolna i nevoljko ih prizivam... Ja sam iz 'Akumulatorke' izašla 13. jula 1995. godine, na izlaz kroz veliku salu, ali tu je bio i jedan drugi izlaz. U toj prostoriji kroz koju je naređeno da izlaze majke s djecom ugledala sam najmanje 20 kreveta. Nije mi bilo jasno radi čega su ti kreveti tu postavljeni. U jednom trenutku prišao mi je prevodilac koji je radio u UNPROFOR-u i šapnuo da upozorim majke da ne izlaze tim putem iz zgrade. Tiho, koliko sam mogla prenijela sam to nekolicini žena koje su potrčale na izlaz kroz salu, a za njima, na sreću potrčale su i ostale majke s djecom. Kasnije sam saznala da je Karadžić naredio da se pobiju muška djeca bez obzira na starosnu dob i ti kreveti su vjerovatno služili za pregled djece", ispričala je Fatima.
Ova Srebreničanka je padom Srebrenice izgubila supruga i brojne članove familije. Kaže da nijedna ovozemaljska kazna ne može biti dovoljna Radovanu Karadžiću, no nada se, ako ništa, da će suđenje biti ubrzo završeno, a Karadžiću dosuđena doživotna kazna.
"Nadam se da je sud uvidio grešku u suđenju Miloševiću i Šešelju, te da neće dopustiti da se i ovu suđenje oduži. Nadam se da će Karadžić dobiti maksimalnu kaznu i da neće uživati komfor kakav je uživala Plavšićeva, već da će biti smješten u samicu ili zatvor u kojem su jako loši uvjeti, a i to je najmanja kazna u odnosu na onu kakvu je zaslužio", istakla je Fatima Husejnović.
Majke čiji su sinovi nestali u julu 1995. godine, djeca koja se svojih očeva i ne sjećaju očekuju da Međunarodni sud pravde u Den Haagu dosudi maksimalnu kaznu Radovanu Karadžiću, no kažu da ni to neće vratiti mir u njihova srca, niti zaliječiti ranu koja godinama krvari.
Istome se nada i Mersad Gušić iz Rogatice, momak koji je u ratu izgubio oca. No, on strahuje od mogućnosti da se suđenje oduži.
"Bili smo u podrumu. Previše je ljudi bilo, žene su plakale, djeca vrištala dok su u haostoru odjekivali pucnji, psovke i galama. Razdvojili su muškarce i žene... Tada sam svog oca posljednji put vidio", ispričao je Mersad kojem je tada bilo svega šest godina.
"Bojim se da će se suđenje odužiti i da će Radovan doživjeti Slobodanovu sudbinu... Umrijeti bez ovozemaljske kazne... Bolna je činjenica da još uvijek nisu pronađena tijela svih nestalih osoba, a sud u Hagu već oslobađa zločince, kao što je slučaj sa Biljanom Plavšić. I narod i dalje šuti", kazao je Gušić.
U prvoj tački za genocid, Karadžića se tereti za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima na području deset općina - Višegradu, Prijedoru, Bratuncu, Foči, Brčkom, Ključu, Kotor Varoši, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku koji su počinjeni tokom 1992. godine, a u drugoj, za genocid u Srebrenici počinjen nad Bošnjacima u julu 1995. godine.
Karadžić odbacuje sve tačke optužnice. Kako se odbio izjasniti o krivnji, sud je u njegovo ime u zapisnik unio da se ne osjeća krivim.
