Piše: Asim Bešlija
Priča je sarajevska, naravno. Sarajevska jer je Sarajevo nekako centar Bosne i po svim logičnim pravilima trebalo bi biti uzor drugima koji su lošiji. Međutim, slika Sarajeva kao metropole debelo je zapala u probleme zahvaljujući jednoj posebnoj branši – taksistima. Uz čast izuzecima, taksisti su od ovog grada napravili poligon za isijavanje vlastitih frustracija i to na najnasilniji mogući način.
Premotajte kasetu u glavi i sjetite se tamo neke godine kada taksisti jedne firme prevrnuše taksi vozilo konkurentske firme, pred očima svekolike javnosti, i to na sred puta kod mosta Drvenija. I ko da su se od tada razjarili pa su njihove 'akcije' za ostvarenje nekakvih prava prešle u ofanzivu.
Građani vjerovatno nikad neće zaboraviti ono sramno obustavljanje saobraćaja i blokadu centra grada bez obzira što je šteta bila veća od koristi. Nakon toga, ko voli taksiste još? Onaj ko mora! Jer scene i priče koju ovi vladari sarajevskih ulica demonstriraju jednostavno postide svakoga onoga ko drži do sebe.
Priča može krenuti od Sarajevskog aerodroma kao ogledala grada i države. Dođe naivni stranac, treba prevoz do centra, i kako Sarajevo nema autobuski prevoz do aerodroma, prinuđen je uzeti taksi. Ispred zgrade poput lešinara u svojim mercedesima čekaju oni. Upravo ovakve poput tog jadnika koji i ne zna da će ga za 15-ak minuta vožnje 'opeljušiti' ko nikad do tad. Možda će još veći šok biti što kod njih taksimetar ne radi, i što se cijena 'pogađa' na licu mjesta. No, šta zna stranac šta je taksi u Sarajevu, i kako funkcionira ta 'Autonomna taksi oblast' kraj aerodroma.
Pa, i autor kolumne se nakon jednog kasnog leta našao u situaciji da mu sam taksista kaže kako on uzima toliko do te i te ulice u Novom Sarajevu.
'Jarane, (postadosmo i jarani!) ja ti uzimam toliko. Bolje ti je zovi centralu', bile su riječi tog otimača para poštenom svijetu.
Drugi dijelovi priče o temi 'Zašto bi se trebali stidjeti taksista' odnose se na ko suza čisto nasilje. Evo, prije neki dan na štandu u Paromlinskoj ulici prava tuča. Usred dana. Neki mlađi taksista počeo je tuči starijeg kolegu naočigled mnogobrojnog svijeta, pa su kolege pritrčale da spasu starog dok mu ovaj nije izrazbijao glavu.
Jedan kolega priča kako je istu scenu vidio na jednom drugom štandu u centru grada. Kaže bilo je svega – šaka na sve strane, poderanih majica, psovki, dernjave.
Ostatak ove taksi storije mogao bi se odnositi na kvalitet usluge. Ne smije vas zavarati ono 'izvoliteee', pa persiranje, i ostale šarene laže. Brzo se oni prebace na jaransku priču. Ide to od od uvaljivanja vizitki od brata koji drži firmu što prodaje kuhinjski namještaj, 'najkvalitetniji', do razmatranja seksualnog života osobe koju se prevozi (guzi li se šta?).
Treba li napominjati kako oni sami sebi određuju prioritet vožnje u krcatim ulicama? Sve je jasno.
No, najinteresantnijim se čini štand kraj sarajevske Latinske ćuprije zbog galerije likova koja tu radi. Jedne prilike sjećam se da je bilo vrlo vruće, sredina ljeta, a prvi po redu taksi neki golf dvojka. Taksista u majici na tregere, u šorcu i papučama. Klime u autu, naravno, nema, a miris koji se širio ispod pazuha nije potrebno dočaravati. Ko da je čovjek sad sa bazena da zaradi koju markicu.
I tu nije kraj (ne)zgodama sa sarajevskim taksistima. Onima koji Sarajevu kvare status bosanske zvijezde. I što je najpogubnije, niko ništa ne poduzima. Na primjer, da se ti ljudi pristojno obuku, okupaju i namirišu, očiste svoja kola i po mogućnosti nabave kakva novija. Takvih standarda nema. I neće ih biti još dugo. Sve dotle dok taksi služba glavnog grada ne prestane biti centar za zbrinjavanje socijalno ugroženih i postane jedno reprezentativno mjesto gdje će taksisti, pored obaveznog engleskog, govoriti barem još jedan strani jezik.
Možete li ovo ikako zamisliti?
