Jer lopta je okrugla
159

Svjetsko prvenstvo na naš način: Susjedi, muslimani i globalni poredak

Piše: Semir Hambo
Foto: EPA-EFE
Foto: EPA-EFE
Završeno je Svjetsko nogometno prvenstvo, taj divni sportski događaj koji ljudima makar na čas razbija često turobnu svakodnevnicu. Završilo je prvenstvo koje ni krivo ni dužno u našoj državi pokreće brojne irelevantne rasprave i podjele.

Te rasprave, polemike, diskusije, kritike, a ponekad i svađe suštinski su reflekt domaćeg općeg stanja, nezadovoljstva i suštinski eho društva zatrovanog politikom. I ako pod znak pitanja hipotetički dovedemo “zašto politikom”, odgovor ne treba duboko tražiti.

Politika u BiH je u svakoj pori društva, u sportu, kulturi, umjetnosti, obrazovanju, općoj higijeni, samo je najmanje ima tamo gdje bi trebala biti - u parlamentima. Tamo sve češće gledamo nešto što sve više liči na reality.

Kada je prošlog ljeta otvoren Sarajevo Film Festival i u noći svečanog otvorenja fotoreporteri se poredali da zabilježe dolazak gostiju, glumaca, reditelja, filmskih i generalno umjetničkih radnika, gle čuda. Glumaca je bilo, ali nisu ni približno dominirali kao političari koji su pokupili svu pažnju javnosti koja ih je komentirala.

Politika i sport

Zašto je to tako? Zašto su nam "zvijezde" političari? Odgovor na to je teško sublimirati, ali je najbliži u činjenici da smo postali društvo koje se voli baviti politikom, jer je politika sve oko nas. Za sportski krah kriva je politika. Za nepostojanje adekvatnih uslova za sportiste, kriva je politika.

Politika je kriva jer skoro pred svako veliko takmičenje na površinu ispliva surova realnost kako nema novca da se otputuje na neko prvenstvo. Onda određeni nivoi doniraju novac pa se javnost dopuni nekom vrstom infuzije do otkrovenja novog problema.

Svjetsko prvenstvo iza nas je bila savršena prilika da do izražaja dođu neke nove trivijalne podjele i rasprave. I tu BiH nije izuzetak već se može posmatrati u regionalnom paketu.

Za koga će neko navijati na Svjetskom prvenstvu uopšte ne bi trebalo biti predmet diskusije koja će voditi u ozbiljnu raspravu, a posebno ne obojenu politikom. Međutim to često u našem slučaju nije tako.

"Naši" Saudijci

Ako igra Argentina protiv Saudijske Arabije čut ćete istina i osnovne sportske argumente poput preferencija ka Lionelu Messiju kao najboljem nogometašu ili ka Saudijskoj Arabiji jer je slabiji protivnik pa je nekako i očekivano bodriti slabije.

Međutim u našem slučaju povlače se argumenti koji vode ka raspravama poput toga da su Saudijci muslimani pa je to presudno. I to bi bilo opravdano da onda takve rasprave ne vode u neke druge i veće političke konotacije.

Tako je svaki svjetski sportski uspjeh Hrvatske obavezno i tema rasprava u BiH. Hrvatski sportisti često slave uz raznorazne pjesme među kojima je i Thompson koji u jednoj od svojih pjesama spominje i slavi tzv. Herceg Bosnu, paratvorevinu čiji su osnivači presuđeni. To otvara niz reakcija. I kada hrvatski nogometaši pjevaju stih “Herceg Bosno srce ponosno”, uslijedi bura kritika i osuda.

Posebna je tema što ta pjesma nije primjerena, ali se isto tako ne može ignorisati činjenica da mnogi koji pjevaju tu pjesmu u suštini i ne znaju šta pjevaju. Ipak, samo jedan stih je dovoljan da uzburka ratne duhove i vrati uspomene mnogih na najcrnje događaje pa onda i sport i sportski uspjeh padaju u drugi plan.

Braća Marokanci

Kada su mediji u Srbiji uoči utakmice za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu između Maroka i Hrvatske pitali predsjednika Aleksandra Vučića za koga će navijati u finalu, kazao je da ne zna, ali da ce u utakmici za treće mjesto navijati za "braću Marokance". A zašto su Marokanci "braća" Vučiću odgovor krije politika.

Iako bi možda prirodnije bilo da kaže kako će navijati za susjednu Hrvatsku, politika i prošlost ne dozvoljavaju pa Vučić naglašava da bodri Maroko. Jer taj Maroko nije priznao nezavisnost Kosova.

I umjesto čistog sporta kod nas uvijek pobijedi i izdominira čista politika. Politika koja guši sport, pa umjesto da se radujemo istinskom uspjehu nekoga ko je to postigao radom. Umjesto da tražimo motiv u takvim iskoracima, u javnom prostoru nas guši politika.

Pa čak i u geografski totalno neutralnom meču između Francuske i Argentine oni koji navijaju protiv Argentine to pravdaju činjenicom da se Messi nekada fotografisao sa Benjaminom Natenyahuom, bivšim premijerom Izraela pa bi to vjerovatno trebalo da znači da je Messi na strani Izraela, a protiv Palestine.

Oni koji pak navijaju protiv Francuske će reći kako je to zbog francuske kolonizatorske politike.

I sve bi to u nekoj mjeri bilo razumljivo da u nekom našem bh. pa i regionalnom diskursu ne dominira i potpuno skreće poentu sa centralnog pitanja poput sporta koje je i predmet gledanja i uživanja.