Svjedočenje Azira Osmanovića u UN-u: Brat mi se ubio tri i po godine nakon genocida, imao je 11 godina
"Moje ime je Azir Osmanović. Kao 13-godišnji dječak preživio sam genocid počinjen u i oko Srebrenice između jula i oktobra 1995. godine. Posvetio sam svoj život dokumentovanju dokaza o životu i nestanku moje zajednice, Bošnjaka u sjeveroistočnoj Bosni. Uprkos svemu živim u Srebrenici sa ženom i troje djece. U posljednjih 15 godina radim kao istraživač i direktor arhiva u Memorijalnom centru Srebrenica", kazao je Osmanović u uvodnom dijelu izlaganja.
U martu 1993. godine, u trenutku kad je imao 11 godina on i njegova porodici bili su prisiljeni napustiti rodno selo usljed etničkog čišćenja.
"Bilo je to sistematsko protjerivanje i uništenje od Jugoslovenske narodne armije i Vojske Republike Srpske. Tada smo se sklonili u selo u srebreničkoj enklavi. Tada sam mislio da ćemo svi biti ubijeni i da nas niko ne može spasiti. Kao dijete svjedočio sam tome svuda oko sebe. Početkom aprila 1993. godine moj petnaestogodišnji rođak Fikret i sedamaestogodišnja rodica Edina su ubijeni. Bili su samo djeca. Samo je rastao strah od smrti među nama", kazao je Osmanović.
Kako je istakao tada je prvi put, još kao dječak, prvi put čuo za Ujedinjene nacije.
"Uz aplauz, veliko uzbuđenje i suze radosnice mi djeca i žene Srebrenice pozdravili smo obećanje generala Moriona da će Srebrenica postati sigurna zona UN-a. Nakon otprilike dvije godine vojska bosanskih Srba nastavila je svoje napade na enklavu 6. jula 1995"; nastavio je potresno obraćanje Osmanović.
Nakon toga on i njegova porodica opet su bili prisiljeni napustiti mjesto gdje su živjeli.
"To je označilo početak najdužeg poglavlja mog života. Poglavlja koje traje i koje me dovelo do ove prostorije da se sastanem s vama. Nakon što je Srebrenica pala u ruke vojske Ratka Mladića napustio sam bazu sa ocem i starijim bratom koji je tada imao 16 godina. Oni su krenuli kroz šumu nadajući se da će doći do slobodne teritorije dok sam ja otišao s majkom i i dva druga rođaka u bazu UN-a u Potočarima. Kao 20.000 drugih žena, djece i starijih molio sam se da moja porodica i ja budemo primljeni u bazu i time spašeni. U mom slučaju moja želja nije bila ispunjena. Prema presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu srebrenički genocid počeo je 11. jula 1995. i trajao je približno jednu sedmicu", kazao je Osmanović.
Za njega i druge preživjele, nastavio je Osmanović, genocid je trajao puno duže nego sedmicu.
"Ne znam zašto sam preživio da danas stojim pred vama. Mogao sam lako biti među 2.000 drugih muškaraca i dječaka koji su osuđeni na smrt na kontrolnom punktu vojske Ratka Mladića koji se nalazio uz UN bazu. Svjedočio sam provjerama, gledao sam kako ih izdvajaju, misleći da sam ja sljedeći. Moj rođak Ahmo koji je od mene bio stariji od mene samo dvije godine odveden je zajedno s mojim dedom Abdulahom. I danas mislim o Ahmi kad god uđem u bivšu bazu UN-a. Ubijen je u genocidu, kao i njegova četiri brata, Amil, Nazif, Avdija i Hazim, njegov otac Ćamil i njegov amidža Bajro koji je bio osoba s posebnim potrebama. Sve i jedan muški član porodice Sudić je ubijen. Mnoge porodice imale su istu sudbinu. Sedmicama i mjesecima nakon genocida tijela ubijenih su rasuta i pokopana širom regiona pomoću teških mašina. Ovo je naslijeđe vojske Ratka Mladića", kazao je Osmanović.
Njegov stariji brat sahranjen je prije dvije i po godine u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica.
"Kao da jedna lična tragedija nije bila dovoljna. Moj mlađi brat Alaga počinio je samoubistvo tri i po godine nakon genocida u 11. godini kao rezultat traume koju je doživio. Moj otac Aziz skrivao se u šumi dva mjeseca nakon pada Srebrenice. Deset mjeseci prije smrti dijagnosticiran mu je PTSP kao rezultat genocida. Ovo je sudbina preživjelih Srebreničana. S tim ćemo nastaviti živjeti do kraja naših života. Danas stojim pred vama tražeći priznanje za sve što smo pretrpili i nastavljamo trpiti. Naša borba je daleko od kraja. Na dnevnoj bazi se suočavamo sa negiranjem genocida", rekao je Osmanović.
Obraćajući se prisutnima naglasio je da bi međunarodno priznanje genocida u Srebrenici kao univerzalne tragedije pomoglo da ni jedna zajednica širom planete ne prođe ono što su prošli Srebreničani. Dodao je da ubijeni ne predstavljaju obične brojeve.
"Oni su bili ljudi sa imenima, porodicama, snovima", rekao je Osmanović.
"U ime preživjelih genocida, u ime svih onih koji rade u ime pravde i mira, očuvanja istine, podstičem vas da usvojite ovu rezoluciju. Hiljade nevinih života tokom srebreničkog genocida nikad ne mogu biti vraćeni i rane preživjelih nikad ne mogu biti izliječene. Sa ovom rezolucijom imate šansu da iskažete poštovanje životima hiljada onih koji su nepravedno ubijeni", zaključio je Osmanović.
Prije njega, prisutnima se obratio stalni predstavnik Bosne i Hercegovine pri UN-u Zlatko Lagumdžija, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH Željko Komšić.
