Pod istim krovom
0

KOLUMNA / Svijet bez Louisa: odlazak pionira fuzije

Piše: Ahmed Burić
U nedjelju ujutro, nakon zatvaranja sarajevskog filmskog festivala, kad su Karne negdje oko pola pet odsvirale svoj posljednji ton za tu večer i kad se nas stotinjak najupornijih ponadalo da će se u tu nedjelju konačno naspavati, negdje na nekakvom drumu, umoran od svirke, najvjerovatnije zaspavši za volanom, smrtno je stradao autentični genij muzike s ovih prostora.

Vijest je munjevitom brzinom obišla sve medije, i svijet, kako ovaj naš, tako i onaj veliki, nastavio je svojim putem. Oni koji su voljeli Louisa, kako je bio nadimak niškog muzičara Ljubiše Stojanovića, znaju da nijedan svijet nakon njegovog odlaska više nije isti. Jer, muzika tog čovjeka, bolje rečeno jedan njezin dio, širio je obzore i spajao ljude, zavađenu braću na ovoj nesretnoj i katkad blistavoj strani zemaljske kugle.

Ima tome i tridesetak godina, otkad je moj otac, zagriženi fan jazza, u kuću donio kasetu na čijem je omotu stajala obrijana glava s brkovima i bradom. Ispod je pisanim slovima stajalo napisano samo - Louis.

Balkansko, a crno

U to doba kao četrnaestogodišnjak, nisam mario ni za jazz, a još manje za "narodnjake" čije je preziranje bila neka vrsta generacijske legitimacije. U tim godinama, naravno, prezirete sve što slušaju vaši roditelji, a u ovom slučaju je i bilo dobrog razloga: punk je osvojio popularnu kulturu, a muzika novog vala je već bila ušla u uho i odredila većinu kasnijih uvjerenja mog društva i mene, tako da i nije bilo prostora ni za šta drugo.

Ipak, u nekom trenutku se Louisov glas razlegao po kući i prvi put sam čuo muziku kojoj nisam mogao odrediti ime i žanr, ali sam shvatio da je ne prezirem. Čovjek je pjevao uz sintisajzer i to pjesmu: “Ne kuni me, ne ruži me majko”, iskrenu baladu o ženi kojoj daje sve što ima. No, ono što je uslijedilo kasnije na tom albumu bilo je pravo iznenađenje. Pjesme, uglavnom, nisu bile na našem jeziku, nego na romskom i rumunskom ("Pren padura", "Jonje, jonje", bila je tu još jedna poravna pjesma o laži i tri bolesti nazvana "Laži, laži, vere". Ploču je otvarala pjesma "Oluja", romski narodni standard odsviran u potpuno drugačijem maniru od onoga što su narodnjaci dotad svirali.

Ta muzika je bila balkanska, ali “crna”, iz nje su svirali funk i jazz utjecaju.

Kad funk “napadne” narodnjake

U muzičkom smislu najznačajniji, a magičan komad s tog albuma bio je “Nišava”, skoro klasičan čoček, na kojem je bas gitara bila odsvirana kombinacijom hammer i pick fingering tehnike. U to doba se taj način sviranja mogao čuti na gomili novovalnih ploča, a, zapravo, dolazi iz jazz rock nasljeđa. I to od dviju grupa koje su u sedamdesetim poharale muzički svijet i “zapalile” većinu muzičara da sviraju baš tako: radilo se naravno o “Weather Report”, koji je početkom sedamdesetih osnovao Joe Zawinul i supergrupi “Return to Forever”, megaproizvodu koji je ustanovio još jedan veliki klavijaturist, Chick Corea. U njegovom bendu bas je svirao Stanley Clarke, koji je za tu priliku svoj kontrabas zamijenio bas gitarom. Ona je svirala zvonko i melodijski i harmonijski pratila glavnu temu. Uloga bas gitare je potpuno bila promijenjena i muzika više nije bila ista.

Taj pravac je nazvan fusion, postao je opsesija muzičara širom svijeta i zato sam i dan danas oprezan kad neko servira taj žanr. Jer fusion je muzika za bogove i time se ne može baviti svako: u bivšoj Jugoslaviji nešto oko toga čačkali su uglavnom gitaristi – Srbijanac R.M. Točak i Makedonac Vlatko Stefanovski – ali bi se moglo reći da je stvar ostala u okviru dobrih pokušaja. Za ozbiljan rezultat morao se čekati neko autentičan, rođen za to. Taj Neko je u ovom slučaju bio Louis, koji je na albumu o kojem govorimo okupio prilično “čudnu” postavu muzičara.

Elem, on je pjevao i svirao klavijature, električnu gitaru je svirao jazzer Branko Mačić Mačak, udaraljke Tahir Durkalić, akustičnu gitaru Nenad Pavlović, dotad poznat kao dio pomalo opskurnog dueta Tamara & Nenad, bubnjeve Miomir Ilić, a basist, eh basist - on je zaista bio nešto posebno. Radilo se o Loli Andrijiću, koji je svirao s R.M. Točkom u Smaku i bio prava legenda među muzičarima.

Takvi mitovi znaju biti česti, ali ovaj o Loli glasi da je mogao odsvirati baš sve. Iz fusion nasljeđa u to doba izaći će još najmanje jedan veliki basist, Nenad Stefanović – Japanac, ali Lola, koji je ovaj svijet napustio još 2004. ostat će zapisan kao prvi kod nas koji je svirao “to”. Crnačku muziku odsviranu bijelim prstima. I to je kod Louisa zvučalo, zaista, carski.

Nakon drugog albuma koji je na neki način pratio prvi, ali je previše koketirao s komercijalnim narodnjacima čija je ofanziva na muzičko tržište bila u naponu, prestao sam slušati Louisa. Ali, mu valja priznati to da nijedan debi tzv. world musica kod nas nije bio tako moćan i uvjerljiv kakav je bio njegov. Kako i ne bi, pa dobio je nadimak po najvećem Armstrongu, čije je pjesme pjevao kad je imao samo devet godina.

Louis je, dakle, prvi “bijelac” na Balkanu koji je dotakao fuziju i sasvim je moguće da do kraja nije bio ni svjestan toga. Jedini put kad sam ga sreo nisam izdržao da ga ne pitam kako da čovjek takvog talenta i opsega repertoara – pjevao je “Just a two of us” skoro kao Bill Withers – nije napravio više. On se samo nasmijao, i mangupski odgovorio: "Pa što, meni sasvim dobro ide? Moj život su pesma, deca i ljubav."

Mislim da mi je tada rekao da sve skupa ima osmero djece, da su svi dobro i zdravi i da svira koncerte najmanje tri puta nedjeljno.

Zato mi je i bilo drago da se na svom posljednjem albumu počeo vraćati svom autentičnom zvuku, s podvučenim basom i pjesmama koje jesu narodnjačke, ali nisu proste jer ih pjeva on, autentični genij balkanske fuzije.

U povratku sa jedne od tih svirki, jer valjalo je i nahraniti svu tu djecu, vjerovatno umoran i omamljen kafanskim isparenjima, stradao je div, impresivne fizičke pojave i glasa koji se ni u domovini jazza ne susreće baš često. Neka mu je laka zemlja čije je zvukove prenosio kao niko prije njega.

I zato ga je, poput nekih današnjih budnih glasova, danas krivo optuživati da je za vrijeme agresije na BiH pjevao na PINK-u, i podržavao velikosrpske ekspanzije. Njegov posao je bio da svira i pjeva, i on je to činio na trenutke maestralno.

Sve ostalo prekrit će tišina koju će ponekad prekinuti pjesma ptica, baš kao u pjesmi “Ne kuni me, ne ruži me majko”, u kojoj od kraja noći do buđenja zore postoji onaj jedan magični momenat koji je Louis uhvatio za sva vremena. U jednom od takvih momenata je i otišao, čovjek koji je izgledao kao nekakav lik iz bajke, s dugom bradom i minđušom, čovjek koji je muzikom zbližavao narode, nesretno zavađenu braću koja samo u muci pokazuju veličanstveno lice.

Zbogom, Louis. Bio si veliki, sjetit ćemo te se svaki put kad neko zapjeva tvoju pjesmu. Za umjetnika teško da ima veće počasti.