Sud, viši, najviši: Kako smo od Vrhovnog suda BiH došli do smanjenih nadležnosti

Još 2007. godine Parlamentarna skupština Vijeća Evrope usvojila je Rezoluciju 1564, u kojoj eksplicitno poziva vlasti BiH da razmotre uspostavljanje Vrhovnog suda na državnom nivou ili da postojećem sudu daju ovlasti koje bi omogućile harmonizaciju sudske prakse i jačanje pravne sigurnosti.

Ipak, nedostatak političkog konsenzusa doveo je do toga da se uspostava Vrhovnog suda izostavi iz strateškog okvira. Umjesto toga, kompromisno rješenje bilo je formulisano kroz ideju osnivanja Apelacionog suda BiH.

Ova ideja ostala je u političkom i pravnom vakumu sve do tzv. Struktuiranog dijaloga između 2011. i 2015. godine, kada je pitanje pravosudne reforme ponovo aktuelizirano – ali ne kao strateški odgovor na neprovedenu reformsku strategiju, već kao posljedica političkog pritiska, prije svega iz Republike Srpske, s ciljem redefinisanja uloge Suda BiH, Tužilaštva BiH i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV). U tom kontekstu nastaje i prvi nacrt Zakona o sudovima BiH, kojim se, iza retorike o preciziranju nadležnosti, zapravo pokušava suziti postojeća krivična nadležnost Suda BiH.

Zakon o sudovima

Asim Crnalić: Političari stvaraju teritorijalni okvir za isključenje svoje krivične odgovornosti i smanjuju nadležnost Suda BiH

U međuvremenu, i Venecijanska komisija i izvještaj međunarodnog stručnjaka Reincharda Pribea ukazivali su na potrebu za ujednačavanjem sudske prakse i stvaranjem vrhovnog žalbenog tijela, ali nikada te preporuke nisu eksplicitno uslovljavale BiH na konkretan model – niti su se ticale pitanja sjedišta suda, niti su zahtijevale promjenu u nadležnostima Suda BiH.

Prioritet broj 4: Šta zapravo traži Evropska komisija?

Stvari se dodatno zamagljuju u kontekstu 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije iz 2019. godine. Tzv. prioritet broj 4 izričito traži: Garantovati pravnu sigurnost, uključujući uspostavu pravosudnog tijela kojem će biti povjereno osiguranje dosljednog tumačenja zakona na cijelom području Bosne i Hercegovine.

Ovdje je naglasak na pravnoj sigurnosti, dosljednosti tumačenja prava i ujednačavanju sudske prakse. Drugim riječima, EU ne traži još jedan tehnički nivo sudovanja, već sistemsku garanciju da svi građani BiH, bez obzira na entitet, kanton ili distrikt, mogu očekivati jednak pravni standard i predvidivu sudsku praksu. Ni u jednoj tački prioriteti ne traže formiranje Apelacionog ni Višeg suda BiH, niti se sugerira smanjenje nadležnosti Suda BiH.

Gdje smo danas

Umjesto institucionalnog rješenja koje bi uspostavilo mehanizme za ujednačavanje prakse i osnažilo postojeće pravosudne kapacitete, predloženi zakon o Sudu BiH fokusira se na periferna pitanja – poput naziva zakona, sjedišta apelacionog odjeljenja i, što je najproblematičnije, sužavanja nadležnosti Suda BiH. Nacrt zakona ograničava nadležnost samo na određene oblasti, često vezane za teritorijalne uslove (djela počinjena na prostoru više entiteta), što ranije nije bio slučaj. Umjesto da se BiH približi pravosudnoj strukturi koja osigurava dosljednost i autoritativnost u tumačenju prava, zakon ide u pravcu pravne fragmentacije i tehničkog reduciranja ovlasti.

Pitanje Vrhovnog suda BiH godinama je zanemarivano pod političkim pritiscima i nedostatkom konsenzusa. Međutim, pokušaj da se formiranje apelacionog tijela s ograničenim nadležnostima predstavi kao ispunjavanje evropskog prioriteta broj 4 je, u najboljem slučaju, pogrešna interpretacija, a u najgorem – svjesna zamjena teza.

Evropska komisija od Bosne i Hercegovine ne traži preimenovanje suda, preseljenje vijeća ili umanjivanje nadležnosti, već funkcionalno, kompetentno i autoritativno tijelo koje može osigurati jedinstveno tumačenje prava i pravnu sigurnost u cijeloj zemlji. Trenutni nacrti zakona ne ispunjavaju ni taj cilj, ni evropski standard. Naprotiv – dodatno ga udaljavaju.