Suada Hadžović o ratu na Ilidži i reintegraciji: Jedna glasina je posebno demotivirala vojsku, SDS-ovci me nisu očekivali

Među razlozima su i to što je ova pravnica dobar dio svog profesionalnog angažmana posvetila Ilidži. Bila je i na jednoj od rukovodećih pozicija u kompaniji FAMOS.

Dugogodišnja je istaknuta članica SDP-a, ispred kojeg je nedugo poslije rata bila ministrica za boračka pitanja Federacije Bosne i Hercegovine. Mnogi je Ilidžanci poznaju, pa i zbog svoje uloge u ratu od 1992. do 1995.

Svjedočila je onome što se događalo uoči i tokom rata na Ilidži te kako se Ilidža reintegrirala završetkom rata. S obzirom na to, a povodom 30 godina reintegracije ove općine, koja će biti sutra obilježena, razgovarali smo s Hadžović koja je u ratu imala veliki lični gubitak.

Uoči rata

Neprihvatljivo joj je govoriti o reintegraciji Ilidže samo s aspekta ploče koja je istaknuta na Policijskoj upravi Ilidža 12. marta 1996. Ocijenila je da su tumačenja reintegracije isključivo s aspekta tog čina pogrešna i nepotpuna.

No, prije nego što se osvrnula na samu reintegraciju, govorila je o onome što se događalo uoči i tokom samog rata kako bi se shvatila sama reintegracija.

"Niz je onoga što se događalo na Ilidži i onoga što se događalo izvan Ilidže, a što se odrazilo na nju zbog njenog položaja, što podrazumijeva i to da je bila jedna od 10 općina Grada Sarajeva. S obzirom na to, bilo je teško stvoriti uslove za reintegraciju i provesti je", kazala je za Klix.ba.

Hadžović je podsjetila da je vrijeme uoči rata obilježeno krupnim političkim promjenama u Bosni i Hercegovini, prvenstveno promjena iz jednostranačkog u višestranački sistem.

Etničke stranke imale su za cilj da Savez komunista, kako je navela, uklone s političke scene te da konstituiraju vlast naroda, a ne građana. Obrazložila je kako se sve to odrazilo na Ilidžu.

"Etničke stranke su pobijedile i na Ilidži. Naime, najveći broj glasova dobili su SDA i SDS te nešto HDZ. Ostale stranke su dobile neznatan broj glasova. Funkcija predsjednika Skupštine opštine je pripala SDA dok je funkcija predsjednika Izvršnog odbora pripala SDS-u, a ove dvije stranke su kadrovirale i u policiji. Za predsjednika Skupštine opštine je izabran Husein Mahmutović iz SDA. On je bio diplomirani ekonomista, bez ikakvog političkog iskustva", dodaje.

Pobjedničke stranke su nakon, kako se prisjetila, mahanja zastavama, konstituirale vlast, a onda su postale suprotstavljene strane. Sukobima su stvorile, kako je izjavila, rovitu atmosferu - jedni druge su gledali s podozrenjem, strahom i nepovjerenjem. Ukazala je na ono što je uslijedilo na području općine Ilidža poslije referenduma o nezavisnosti 29. februara i 1. marta 1992.

"Uslijedilo je ono što niko normalan nije želio. Prvenstveno su počele blokade saobraćajne infrastrukture, a Ilidža je i tada bila saobraćajno čvorište - kroz nju prolazi željeznica i na njenom području je Međunarodni aerodrom Sarajevo. SDS-ove pristalice su sa 5. na 6. mart 1992. zaposjele Aerodrom", kazala je.

Nakon toga, kako je ispričala, daleko od očiju javnosti, dogovorena je podjela teritorije općine Ilidža.

"Te linije podjele su ostale do kraja rata. Već 3. februara je formirana 'Srpska opština Ilidža', kojoj su pripadale centralni dijelovi Ilidže, dio Otesa, dio Stupa 2, Osjek, Blažuj, Vlakovo i Rakovica. Pod kontrolom legalnih organa vlasti ostali su Hrasnica, Sokolović Kolonija, Butmir, Stup 1, dio Stupa 2 i dio Otesa, koji su SDS-ove snage zaposjele 5. decembra 1992. Od Sarajeva bili smo podijeljeni Aerodromom i rijekom Željeznicom. To je bio totalni rascjep života", istakla je.

Počinje rat

Smatra da je raspad lokalnih institucija početkom rata bio, kako je izjavila, brutalan.

"Mahmutović je došao u Hrasnicu bez ijednog službenog dokumenta, bez pisaće mašine i papira, bez ljudi s kojima će raditi i donositi političke odluke na izmještenoj teritoriji. Bio je primoran djelovati na izmještenoj teritoriji, dakle, ne tamo gdje je do rata bilo administrativno sjedište Opštine", ispričala je.

Mahmutović je morao, dodaje, uspostaviti institucionalni sistem, a to je značilo konstituiranje Ratnog Predsjedništva opštine, koje su, prema zakonu, trebali činiti predsjednici opštinskih organizacija političkih stranaka, predsjednik Izvršnog odbora, sekretar unutrašnjih poslova i komandant civilne zaštite. Trebalo je izabrati ljude za te funkcije kako bi institucije imale legitimitet.

Kćerka Hadžović se 1991. udala za muškarca srpske nacionalnosti iz Hrasnice, a nju samu je rat zatekao u Lužanima, gdje je živjela i gdje živi.

"Ostala sam sama s nepokretnom svekrvom, koja je imala 84 godine. No, u svakom ratu postoje dobri ljudi, pa je tako bilo i u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Zahvaljujući takvim ljudima uspjela sam otići kod svojih roditelja u Butmir i zahvaljujući njima sam ovdje. Komšije Hrvati su mi spasili sina - 30. maja su ga poveli sa sobom u Split", prisjetila se.

Mahmutović je krajem augusta 1992. od Hadžović zatražio da se javi na radnu obavezu i sedam dana nakon smrti svoje majke, prihvatila je biti sekretarka Ratnog Predsjedništva Opštine Ilidža.

Smatrala je da je to i obaveza prema svom ubijenom suprugu Sulejmanu, čiji je nadimak bio Suljo. Oni koji su joj pomogli da ode u Butmir, pomogli su joj da ode kod kćerke, zeta i njegovih roditelja u Hrasnicu. U Hrasnici je pomagala u formiranju i radu legalnih institucija. Osvrnula se na atmosferu prilikom uspostavljanja tih institucija.

"Bilo je teško. Znate kako su me pojedini gledali, ali nisam obraćala pažnju na to. Cilj mi je bio doprinijeti formiranju organa uprave i u tome se uspjelo. Dakle, uspostavili smo od Porezne uprave, preko Uprave za opće poslove, Suda za prekršaje, Odjeljenja Osnovnog suda u Sarajevu do tužilaštva. Uspostavili smo sve ono što je bilo potrebno da se uspostavi", naglasila je sagovornica Klix.ba i dodala da su Plavi putevi profunkcionirali 1994.

Kao uslov za reintegraciju, osim jačanja Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), odnosno Četvrte viteške motorizovane brigade, istakla je i izgradnju tunela ispod aerodromske piste od Dobrinje do Butmira, izgradnju Mosta "Spasa" u Butmiru te proširenje Igmanskog puta. Podsjetila je da je sve to bila žila kucavica, spas Sarajeva. Da nije bilo toga, kako je konstatirala, teško da bi se dogodio i Vašingtonski sporazum.

Dolazak izbjeglica

Mišljenja je da je legalna vlast na Ilidži pokazala političku zrelost, a da je Armija pokazala hrabrost. Osvrnula se i na dolazak velikog broja izbjeglica.

"Bilo je jako teško gledati dolazak ogromnog broja izbjeglica iz istočne Bosne i Hercegovine. Kada je padalo Trnovo, to su bile rijeke ljudi, koji su sa sobom poveli stoku, spasivši je. U jednom trenutku je na slobodnoj teritoriji Ilidže bilo 30 hiljada ljudi koji su izbjegli iz drugih dijelova zemlje", rekla je.

Sve te ljude je trebalo zbrinuti, pa su im oni koji su već živjeli na Ilidži, kako je navela Hadžović, otvorili vrata svojih domova. Primili su ih da noće, na dva-tri dana, koliko je ko mogao. To je bilo vrijeme solidarnosti, zbog čega, kako je kazala, budeš ponosan što postoje takvi ljudi.

Glasina zbog koje se posebno strahovalo

Kao nešto što je posebno utjecalo na moral i motiv Armije, ali i cijelog stanovništva istakla je glasinu iz 1993. o razmjeni teritorija - Hrasnica na Vogošću.

"Tu informaciju su dobili oni koji su bili u poziciji da je dobiju. Pretpostavljam da su je dobili Mahmutović i general Četvrte viteške motorizovane brigade Fikret Prevljak. To je procurilo među građane i izazvalo veliki strah među njima. Navodno da je SDS-ova namjera bila spajanje teritorija na Ilidži", ukazala je.

Poslije toga je formirano prošireno političko tijelo, Savjet predsjedništva, koji su činili ugledni građani Ilidže. Profesor veterine Hamdo Lokvančić je bio predsjednik tog savjeta. Hadžović je za Lokvančića kazala da je imao širinu u posmatranju ljudi i problema.

Taj Savjet je odlučio napraviti delegaciju koja je trebala otići kod predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.

Prije odlaska delegacije, Izetbegoviću je poslano pismo, u kojem mu je napomenuto da se vode teške borbe za opstanak cijelog Sarajeva, što je značilo i prokopavanje rezervnog plinovoda, vodovoda itd. na Ilidži. To je bila gola borba za život.

Hadžović je naglasila da je Izetbegoviću u tom pismu rečeno da ideja o razmjeni teritorija nije poštena je su mnogi ljudi ubijeni ili su ostali invalidi. Ilidžanska delegacija nakon slanja pisma odlazi kod Izetbegovića.

"Delegacija u kojoj su bili Lokvančić, Mahmutović, Prevljak i ne znam da li je još neko bio, otišla je kod Izetbegovića. Na pitanje predsjednika da li su u stanju odbraniti se, Fikret je ustao i rekao: 'Garantiram da će naši borci uspjeti u tome'. To je bila velika Fikretova zasluga. To je nešto što je dalo novu snagu za mobilizaciju. Rast Armije na području Ilidže je za rezultat imao da imamo kapacitet divizije, što je bila peta divizija ARBiH. Zasluge vojnika su tolike da im se treba nakloniti", rekla je.

Nazire se kraj rata

Kada je postignut Vašingtonski sporazum 1994. i kada je mir bio sve izgledniji, SDS je taj koji je, kako je ukazala, činio sve da među srpskim stanovništvom na Ilidži deplasira sporazum. Objasnila je šta su radili organi slobodne teritorije Ilidže.

"Upoznali smo Savjet Ratnog Predsjedništva sa sadržajem sporazuma. Mnogi borci su priželjkivali završetak rata. Preko radija ASK, koji je radio cijeli rat, građane smo informirali o tome. Rok za primjenu civilnog aspekta Dejtona je bio 90 dana i općinsku organizaciju smo usklađivali s onim što su nalagali Vašingtonski sporazum i Dejton. To je značilo konstituiranje prelaznog Općinskog vijeća i prelaznog općinskog načelnika te usklađivanje akata", navela je.

Naglasila je da je Savjet Ratnog Predsjedništva javno pozvao ilidžanske Srbe da ostanu, da nemaju razloga plašiti se ako nisu činili zločine, da im se garantiraju ljudska prava, normalan život.

Susret sa SDS-ovom delegacijom

Posredstvom bivšeg visokog predstavnika Carla Bildta dogodio se susret s delegacijom SDS-a, na kojoj se SDS-ova delegacija iznenadila kada je ugledala Hadžović.

"Razgovor je bio u hotelu 'Srbija' na Ilidži, gdje je kasnije bio IFOR-ov, odnosno SFOR-ov kamp. Predsjednik 'srpske opštine Ilidža' Nedeljko Prstojević je bio u toj delegaciji, kao i Tošić, Dušan Šehovac i Jokić. Iznenadili su se kada su mene vidjeli u delegaciji s Mahmutovićem. Nisu očekivali da ću nakon ubistva supruga biti u toj delegaciji i moći razgovarati s njima. Rekla sam im: 'Vidjela sam čovjeka koji je odveo mog supruga. Ne mogu reći da ste svi vi ubili mog supruga'. To je bilo jako teško, ali sam ličnim gestom željela pokazati da prepoznajemo zločince i normalne ljude", ispričala je.

Određena je delegacija koja je uime "srpske opštine" izvršila tranziciju vlasti tokom reintegracije. Prije nego što je dogovoreno da reintegracija bude 12. marta 1996., Mahmutović je dobio depešu da postoji namjera, kako je kazala Hadžović, velikog uništavanja i pljački stambenih i poslovnih objekata u dijelovima koji su bili pod SDS-om.

"Naš Nevzet Kolašinac je u dogovoru s IFOR-om hrabro prihvatio da s IFOR-ovim pripadnicima uđe u dijelove Ilidže, koji su bili pod SDS-om, i gasi požare", rekla je.

Dan reintegracije

Na dan reintegracije, 12. marta 1996., sva općinska administracija sa slobodne teritorije je krenula iz Hrasnice, kroz Kovače, Glavogodinu, Stojčevac, Veliku aleju i došla pred bivšu zgradu Policijske uprave.

Zatekli su delegaciju iz grada, na čelu s bivšim pomoćnikom ministra unutrašnjih poslova RBiH Avdom Hebibom. Tada je na zgradu policije u centru Ilidže stavljena ploča s obilježjima FBiH.

Poslije toga je delegacija Ratnog Predsjedništva Opštine Ilidža otišla pred zgradu općine u kojoj je sada policija, a koja je tokom rata bila pod SDS-om. Tu ih je dočekao Šehovac, pozdravivši ih. Prethodno je napravljena sigurnosna provjera te zgrade, kroz koju ih je Šehovac proveo.

"Tada smo zatekli haos od onog što je ostalo. Šehovac je do 20. marta 1996. predstavljao 'srpsku opštinu' i građani srpske nacionalnosti su mu se do tada mogli obratiti za pomoć", dodaje.

Hadžović je ukazala da se sve prethodno navedeno odnosilo na primopredaju teritorija, a da je primopredaja vlasti trebala biti na platformi "Rimske izjave o Sarajevu" iz decembra 1995., kojom su određeni principi formiranja vlasti u Sarajevu. Tom izjavom se nalagala zastupljenost u lokalnoj vlasti svih onih koji su izabrani na izborima s početka 1990-ih.

Sjednica prelaznog Općinskog vijeća bila je u aprilu 1996. u Četvrtoj gimnaziji, čime je, kako je rekla sagovornica Klix.ba, definitivno izvršena tranzicija vlasti onako kako je nalagao Dejton. Prelazna vlast je bila do 1997., kada su održani lokalni izbori. Ispričala je kakva je bila atmosfera među stanovništvom na dan reintegracije.

"Stanovništvo je bilo ohrabreno, ulazili su u preduzeća, čistili su dvorišta jer su bile kamere smeća. Željeli su da žive i rade. Domovi su im bili devastirani, ali su imali toliku volju za život. Bilo je teško, ali mi je drago što je časno čuvati istinu od zaborava", poručila je.

Pitali smo je da li je tačno da je bila prvi političar s Ilidže koji je pozvao srpsko stanovništvo na ostanak, odnosno povratak.

"Tačno je. Poslije sjednice Savjeta, na raskrsnici u Hrasnici, kod bivše Muzičke škole, govorila sam o tome. Moram spomenuti apel i Srpskog građanskog vijeća (SGV), koji je formiran u Hrasnici. Jedan broj ljudi je zaista ostao u Hrasnici. Mahmutović je na dan reintegracije bio toliko ushićen jer mu je taj dan bio rođendan i što su taj dan spojeni ljudi koji su četiri godine bili razdvojeni. Toliko je bio sretan da se tresao", prisjetila se.

Pronalazak tijela supruga

Za Hadžović je reintegracija bila posebno značajna zbog toga što joj je omogućila da sazna gdje joj je tijelo ubijenog supruga.

"U ratu sam čula ko ga je našao, da je ubijen kod Rimskog mosta, ko ga je pronašao i ukopao, ali nisam znala gdje je ukopan. Nadala sam se da ću to saznati kada budem bliža Ilidži. I stvarno mi je jedan čovjek 20. marta 1996. pokucao na vrata i mislim da se to dogodilo zbog ugleda i zasluga supruga. Došao je na vrata i rekao: 'Došao sam da vam kažem gdje smo ukopali Sulju'", rekla je.

Sa sinom i bratom je otišla na groblje Vlakovo.

"Kada smo došli na Vlakovo, koračali smo kratkim koracima, nadajući se da je to negdje usput. Odjednom nam je taj čovjek rekao: 'M8'. Zaista nisam znala šta to znači, da bi kasnije shvatila da je to Muslimanska parcela 8", ispričala je.

Bašluk njenog supruga je bio oboren, a na bašluku je flomasterom bilo ispisano ime i prezime, što je kiša kasnije saprala.

"Do mog supruga je bio ukopan Nezir Durmišević, koji je ubijen s mojim suprugom. Nezir je bio član Opštinskog komiteta. Moj suprug je ubijen u 51. godini života dok je Nezir ubijen možda u 75. godini. Rečeno mi je da je mom Sulji nabavljen kovčeg jer ga nisu mogli ukopati u jakni. Ekshumacija je bila 2. aprila. Moj muž je ukopan u nizini, a u uzbrdici iznad su bagerom zakopavali ubijene. Kosa da ti se digne", istakla je.

Čovjeku koji joj je kazao gdje je tijelo njenog supruga kazala je da policiji mora reći sve ono što je on njoj rekao. Prema njenim riječima, do neba mu je bila zahvalna.

"Pravo s Vlakova sam otišla u policiju i zamolila da se tom čovjeku nešto ne dogodi jer će nam trebati kao hljeb. Naredne godine, 1997., u ekshumaciji su pronašli 70, ljudi među kojima je bio Mustafa Radović, direktor Prve osnovne škole. Ruke su mu bile zavezane", dodaje.

Hadžović je u završnici intervjua za Klix.ba imala poruku za mlade ljude.

"Prema ljudima treba biti dobar jer će ti se vratiti ta dobrota. Družite se, cijenite jedni druge i učite jer se time racionalno razmišlja i odlučuje, a ne na pričama rekao-kazao. Na sili i nasilju nema života", poručila je.