Što se tiče potpisnika ovih nebrojnih redova, situaciju, bolje od bilo kakvog pametovanja, može dočarati pjesma Darka Rundeka, sa prvog samostalnog albuma "Apokalipso", koja je prethodno bila i kazališni predložak u predstavi čije ime ne pamtim. "Štrajk željezničara" donosi stihove koje treba dosljedno i u kompletno prenijeti:
"Baš sam gladan/Baš sam ljut/Noć je hladna/Dug je put/Još daleko od grada/Još daleko sam ja/Još na granici sanjanja/.
"Kroz tunele/Kroz kanjone/Sprijeda para/Straga tone/Ne znam čemu se nadam/Možda skretničar zna/Raste tlak u mašinama/"
I revolucionarni refren:
"Nisu suze od suhoga zraka/Nit je stenjanje od ugljena/Nek' se podigne stisnuta šaka/Nek' nas povede u bolje dane/Ej, sve mehana zna/Da nisam sluga ja/Snaga ukradena/Neću na koljena/Nikad od sada/
Kada direktor tvrdi da postoji grupa opstrukcionista kojima ne odgovara konsolidacija firme, ne mogu a da se ne sjetim kako je prošli direktor nebitnog imena (inače, zove se Narcis Džumhur), mediji su nadugačko i naširoko pisali, izgradio rezidenciju/hotel u najstrožijem centru grada. Jesu li medijski napisi ikada tretirani u nekom od brojnih tužilaštava?
Pola milijarde gubitaka
Nadalje, u posljednjih desetak godina povećan je privatni, a smanjen državni udio u firmi. Preko pola milijarde maraka gubitaka je ovo preduzeće ostvarilo za sedam godina. Zar to nije prava mjera stanja i, valjda, odgovornosti u ovom javnom preduzeću, još jednoj žrtvi pokvarenih privatizacijskih lobija bliskih Sanaderovoj sabraći u Sarajevu, čiji će se lopovluci kao što je nedomaćinsko upravljanje javnim dobrom, sticanje protivpravne koristi, zloupotreba položaja, šta li već sve ne, jednog dana, valjda, i procesuirati.
U međuvremenu, uprava trenira strogoću nad jednim od brojnih sindikata koji postoje u ovoj kompaniji. I to govori zorno o statusu radnika i sindikata organiziranih po principu podijeli pa vladaj. Kad su nezadovoljni mašinovođe, zavabi skretničare, kad skretničari vrište, suprotstavi im konduktere. Ovaj su put, kako kažu, jedinstveni, već tokom dana saznat će se novi detalji. Ono što se zna jeste da su željezničari pod pritiskom i zbog imperativa prevoza materijala u Global ispat koksnu industriju Lukovac koji, zbog obustave tržišta, trpi ogromnu štetu. Ali da radnici koji traže svoja prava, kako tvrdi generalni direktor Nedžad Osmanagić, ne vole firmu u kojoj rade, e to mu ga dođem.
Teško je, bez ekspertize i uvida u svu papirologiju do kraja proniknuti u suštinu ko je sve krivac. Ali mi, nekako, prigodna paralela na um pada, kada su konačno raspamećeni radnici GRAS-a odlučili da obustave saobraćaj u Kantonu. Nekakvo mile iz Nadzornog odbora prijetio je preko režimske televizije radnicima, očekujući da će, kao i mnogo puta dosad u poslije rata istraumiranoj BiH, pokleknuti pred javno demonstriranom silom. To se nije desilo. Potom je cijela kantonalna vlada došla u GRAS e da bi nagovarala radnike da se vrate na posao, obećavajući da će sve riješiti "za stolom" nakon što tramvaji počnu raditi. Tek kad su i taj udar izdržali radnici, Denis Zvizdić je otišao i ultimativno tražio ostavku opskurnog višegodišnjeg (umalo višedecenijskog) direktora Ibrahima Bime Jusufranića. GRAS-ovska Bastilja jedva je pala. Do danas silni marifetluci nisu doživjeli sudski epilog, a ni firmi baš ne cvjetaju ruže.
Direktori i kondukteri
Šta hoću reći? Godinama našim preduzećima - a kad kažem našim, ne mislim samo na radnike, nego na sve poreske obveznike Federacije, Kantona, države - vlada skupina istih, nekompetentnih direktora bliskih centralama političkih partija. Za svoj po firmu katastrofalni posao, a po sebe kvadraturama mjerljivo unosnim biznisom, ne odgovaraju nikome. Kriju se iza kompliciranih procedura, optužujućih riječi, stranih izraza. Zar je veću štetu firmi nanio kondukter koji je u Čapljini izašao na ribari, pa sačekao povratni iz Ploča, ili višegodišnji direktor koji se vozom nije navozao?
Dok se radnici sami ne izbore svoje dostojanstvo, vječnici na upravljačkim pozicijama neće ih znati cijeniti.
