Šta smo naučili nakon najveće rudarske nesreće u BiH: Jame su sigurnije, ali se tragedije i dalje dešavaju

Tog 26. augusta 1990. godine u jami se nalazila najmlađa smjena Rudnika uglja Kreka, čija je prosječna starost bila tek 27 godina. Smrt ih je zadesila usljed eksplozije oblaka ugljene prašine, do koje je, prema nalazima istrage, došlo nepravilnim miniranjem čelične podgrade.

Ove godine, kao i prethodnih, u neposrednoj blizini nekadašnjeg ulaza u jamu okupile su se porodice poginulih komorata, prijatelji i zvaničnici, kako bi polaganjem cvijeća i odavanjem počasti podsjetili na žrtvu rudara koji su stradali na svojim radnim mjestima.

Smajl Imamović je jedini rudar koji je preživio, a u razgovoru za Klix.ba kaže da 26. august slavi kao drugi rođendan. S druge strane, neizmjerno je bolan zbog gubitka radnih kolega te obavezno dolazi da položi vijenac za poginule rudare.

"Prošlo je 35 traumatiziranih godina za mene, a posebno težak mi je august jer u tom mjesecu ulazim u jedno zaista posebno stanje depresije, koje veoma teško podnosim. Ovaj datum za mene je na neki način drugi rođendan, jer sam jedini uspio preživjeti tu veliku tragediju. Kada je riječ o uslovima rada i zaštiti na radu, mislim da se ništa nije učinilo niti na površinskom kopu, ali ni u podzemnoj eksploataciji", kaže nam Imamović.

Među poginulim rudarima je i Sadil Brašnjić, a iza njega je ostao sin Damir koji je također danas boravio u neposrednoj blizini zapečaćenog nekadašnjeg ulaza u dobrnjsku jamu.

"Imao sam šest godina u vrijeme stradanja moga oca, a faktički se puno toga ne sjećam. Ali, postoje fotografije i priče u odnosu otac i sin, u čemu ga se sjećam. To su moja vodilja i snaga za živjeti u ovom teškom vremenu. Sve ove godine kod mene su iste emocije u kojima se nalaze tuga, bol i tjeskoba. Mislio sam da će vremenom postajati lakše, ali zaista nije", priča nam Brašnjić.

Nesreća u Mramoru i danas je simbol težine rudarskog posla, ali i podsjetnik na hrabrost i odanost ljudi koji su decenijama svojim životima ispisivali historiju rudarske Tuzle. I ovoga puta se govorilo o izuzetno teškom položaju rudara koji u jamama, ali i na površinskim kopovima zarađuju hljeb sa sedam kora.

"Da su nadležni prepoznali značaj problema nakon najveće rudarske nesreće, mi bismo danas imali visoko mehanizovano čelo u Mramoru, koji je osuđen kao rijetko koji rudnik u Federaciji BiH. Mi smo preživjeli narodnu kletvu: dabogda imao, pa ne imao. Mi smo do 2018. imali to kompleksno čelo te nismo imali niti jednu nesreću sa smrtnim ishodom. Ali, nakon toga smo došli do brojnih problema. Kako koja vlast dolazi prepoznaje ono što je njoj bitno, a tu rudara nema", kazao je Senad Sejdić, predsjednik Sindikalne organizacije Rudnika uglja Kreka.

S druge strane, generalni direktor Elektroprivrede BiH Sanel Buljubašić kaže da su rudarski poslovi teški, istaknuvši da se kroz konsolidaciju uspjela podići proizvodnja u Rudniku uglja Kreka.

"Kada govorimo o sigurnosti rudara, a posebno u Mramoru, projekat koji smo započeli sa zeničkim rudnikom, koji je pred zatvaranjem, ogleda se u preseljenju visokog mehanizovanog čela. Tako smo obezbijedili dovoljne količine uglja za blokove četiri i pet u Termoelektrani Tula. Ali, ovdje je značajnije to da će se humanizacija rada podići na znatno viši nivo, nego što je to sada u jamskoj eksploataciji", naveo je Buljubašić.

Nakon nesreće, jama Dobrnja Jug je zatvorena, a tragedija je ostala duboko urezana u kolektivno sjećanje rudara i građana Tuzle te njene okoline.