Šta nakon usvojene rezolucije: Rezultati glasanja kao putokaz na čemu BiH treba raditi
Ključna stvar jer da je usvojenom rezolucijom već uspostavljen Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici 11. juli.
Odmaknemo li se od raznoraznih političkih tumačenja s obje strane Drine, srž teksta rezolucije, koji u fokus stavlja komemorisanje žrtava genocida te edukaciju budućih naraštaja je naredni prioritet koji rezoluciju treba održati aktuelnom.
Uvažavajući diplomatske napore ambasadora u UN-u, članova Predsjedništva da se BiH, iz kompleksnog uređenja i još kompleksnije političke zbilje izbori i ukaže svijetu na problem negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, daljnji rad na implementaciji izglasanog predstoji.
U tom kontekstu važno je naglasiti ulogu Njemačke koja je inicirala usvajanje ove rezolucije. Međutim, prije toga treba spomenuti i dugotrajni rad mladih zastupnika u Bundestagu porijeklom iz BiH, Jasmine Hostert i Adisa Ahmetovića koji su u samoj Njemačkoj lobirali i pripremali teren da se dođe do samog iniciranja.
Ono što zadnjih nekoliko godina intenzivno radi Memorijalni centar u Srebrenici, internacionaliziranjem istine o genocidu, saradnjom sa brojnim organizacijama, ustanovama i obrazovnim institucijama, od usvajanja rezolucije je neophodno nastaviti još većim intenzitetom.
Jedan korak, i to onaj lakši bi trebao ići u smjeru redovne komunikacije, edukacije i uključivanja u obrazovne kurikulume svih zemalja koje su podržale rezoluciju.
Drugi bi išao u smjeru detaljne analize razloga zbog kojih su zemlje koje su prilikom glasanja bile suzdržane te komunikacije s tim zemljama u cilju edukacije javnosti u tim zemljama o genocidu u Srebrenici.
A treći korak i vjerovatno najteži rad i razgovor sa onim zemljama koje su glasale protiv. Diolomatija u tom pogledu treba preuzeti ključnu ulogu, pa ako se u narednoj dekadi napravi i makar minimalan pomak, rezultat će biti ogroman shodno svjetskim izazovima i prioritetima.
Usvajanje rezolucije u konačnici ne treba biti predmet razdora među zemljama niti djelovati kao obeshrabrenje, već opomenuti na opasnosti od negiranja genocida, biti ohrabrenje da se borba za istinu isplati i putokaz da bh. diplomatija i sve što ide uz nju mora raditi u kontinuitetu, a ne kampanjski.
