Šta je svijetu ostalo od pobjede nad fašizmom i kakva nas budućnost čeka

Polovinom devedesetih Umberto Eco je u "Esej o vječnom fašizmu" upozorio na različite manifestacije u kojima se javlja fašizam, danas se bez pretjerivanja može reći da je fašizam tu i da ne živi samo na marginama politike mnogih država nego se nalazi u njenoj suštini.

Promašene politike su se pobrinule za to da pokretačka politička snaga više nisu ideali kao što je "američki san" i ideja stvaranja boljeg društva i života. Danas su pokretačka snaga širom svijeta postali strahovi.

Političari kao što su Viktor Orban, Marine Le Pen, Nigel Farage ili AfD u Njemačkoj, svoje pristalice okupljaju na idejama straha, mržnje prema drugačijem, posebno slabijem te idejama jednoličnog društva. Upravo u ideji društva bez raznolikosti se krije klica fašizma i uništavanja drugačijeg, a te ideje su posebna opasnost za države kao što je Bosna i Hercegovina.

Jedna od narativnih zamki koju koriste moderni fašisti jeste i to da na retoričkoj razini odbacuju fašizam, dok provode njegove politike. Fašizam može postojati i bez toga da se naziva fašizmom.

Kada je Viktor Orban zabrinuto komentarisao kako će se u Evropu integrisati "dva miliona muslimana" iz Bosne i Hercegovine, on je samo manifestirao fašizam, a sljedeće pitanje bi bilo "kako riješiti problem dva miliona muslimana u Evropi. Put od jednostavnog pitanja do realizacije ne mora biti dug, potrebno je samo da se stvore odgovarajuće okolnosti.

Možda bi ovo tumačenje bilo i pretjerano da se na kapiji Evrope upravo ne dešava genocid kojeg Evropa ne samo da mirno gleda nego ga i aktivno podržava.

Izraelsko uništavanje Palestinaca, izgladnjivanje, ideja o "tačkama koncentracije", koje zlokobno podsjećaju na koncentracione kampove, te planovi o iseljavanju su ništa drugo nego najočitija manifestacija fašizma. Organizacije Ujedinjenih nacija, nevladine organizacije, naučnici su upozorili da se u Pojasu Gaze provodi genocid, ali Velika Britanija, Njemačka su i dalje nastavile da naoružavaju Izrael.

Kako označiti vlade koje šalju oružje, bombe režimu koji provodi najbrutalnije taktike izgladnjivanja i ubijanja djece?

Ono što je više zastrašujuće od takvog ponašanja jeste da ovo provode vlade koje su "mainstream" u kojima se uglavnom ne nalaze ultradesničari.

Sa druge strane "licemjernog Zapada" je licemjerna proslava "Dana pobjede nad fašizmom" u Moskvi. Vladimir Putin organizuje marš vojske dok istovremeno ta vojska vrši agresiju na Ukrajinu. čije je granice Rusija ranije priznala, a sada ih ruši. U napadima gotovo svakodnevno bivaju ubijeni i ranjeni civili.

Preko Atlantika situacija je jednako strašna. Predsjednik "najveće demokratije" Donald Trump želi da iz Pojasa Gaze protjera dva miliona stanovnika, a na mjestu naroda koji tu živi stoljećima izgradi igralište za milijardere. Imigranti se opisuju najgorim epitetima, a sloboda govora se gasi na univerzitetima.

Moderne društvene mreže i umreženost svijeta omogućile su da se lako šire ideje koje podstiču najniže strasti i strahove kod masa koje nisu dovoljno obrazovane da prepoznaju manipulaciju u koju su upale, a za dolazak na vlast je dovoljno da se bude glasno u lažima.

Ovakva slika svijeta je realnost, a posebno su ugroženi brojčano mali narodi. Svako buđenje fašizma je najveća opasnost upravo za zemlje poput Bosnu i Hercegovinu i njen historijski izgrađen multikulturalni karakter. Ipak, koliko god slika pravca u kojem se svijet kreće bila tamna, prostora niti vremena za očaj nema.

Bosna i Hercegovina je sa svojim narodom porazila fašizam i četrdesetih i odbranila se devedesetih, i u njoj leži klica otpora zlu koje se širi svijetom i Evropom.

Svako je dužan da počevši od svoje kuće odgaja generacije koje na slabije neće gledati s potrebom ponižavanja, nego s idejom da se slabijem pomogne. Djeca se moraju učiti da neko ko drugačije govori, vjeruje ili izgleda nije opasnost nego prilika za upoznavanje. Otpor fašizmu se rađa u domovima i uz razvoj empatije poruka mora biti: No Pasaran!