Šta je cilj napada na OHR i sjeća li se Dodik da je i Rusija glasala za bonske ovlasti

Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik otvoreno propagira politiku nepoštivanja čitavog niza zakona i institucija BiH, tvrdeći da su ih nametnuli ili iznudili visoki predstavnici svojim odlukama. Ova retorika redovno je praćena personalnim napadima na visoke predstavnike.

U posljednjoj izjavi Dodik čak tvrdi da je Vijeće za implementaciju mira (PIC) "samoorganizirano tijelo određenog broja zemalja, koje nema ni akt o osnivanju, ni akt o funkcionisanju, što govori da je riječ o tijelu koje nije utemeljeno u međunarodnom pravu".

O odluci NSRS-a

Dodik odgovorio ambasadorima: Zaključke nismo usvojili da bi ih PIC odbacivao ili prihvatao

Visoki predstavnici su od osnivanja te institucije kroz Dejtonski sporazum djelovali u striktnoj koordinaciji sa institucijama međunarodne zajednice, i u okviru međunarodnog pravnog poretka. To na najbolje način pokazuje i trenutna konstelacija, kada Visoki predstavnik ne donosi odluke samostalno (čak i kada pretpostavimo da bi htio) jer nema podršku u Vijeću za implementaciju mira.

Puna odgovornost za naslijeđe Ureda visokog predstavnika, ima međunarodna zajednica, koja je usmjeravala i nadzirala rad visokih predstavnika, unutar dejtonskim procesom uspostavljenog okvira.

U tom smislu, politički subjekti u Bosni i Hercegovini koji negiraju naslijeđe OHR-a ne mogu imati problem sa visokim predstavnicima, već samo sa okvirom koji je omogućio mir u Bosni i Hercegovini, a na koji su pristale sve zaraćene države u novembru i decembru 1995.

Naime, neposredno nakon zaključenja Općeg okvirnog sporazuma za mir u bazi Wright-Peterson u Daytonu (SAD), tokom 8. i 9. decembra 1995. godine, održana je danas nešto manje poznata Londonska konferencija o provedbi mira u Bosni i Hercegovini, kao sastavni dio dejtonskog procesa. Dakle, PIC je kreiran u isto vrijeme kada i Dejton, bukvalno istih dana decembra 1995. i ne može se odvajati jedno od drugog. Ako je RS htio odvajati to dvoje, trebao je to učiniti tada.

Svaki sporazum ima težinu samo ako ima mehanizme svoje implementacije, a upravo je Londonska konferencija utvrdila te mehanizme, uoči same ratifikacije Dejtonskog sporazuma u Parizu 14. decembra 1995. godine.

Svrha Londonske konferencije

Svrha Londonske konferencije, kako je to definisano zaključcima 3. i 4., bila je da mobilizira međunarodnu zajednicu radi provođenja mira, kreiranja sigurnosti i stabilnosti, te osiguranja održivog ustavnog i političkog okvira za Bosnu i Hercegovinu, s ciljem izgradnje demokratskih institucija, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava.

Najvažnijim zaključcima (20. i 21.) Londonske konferencije utemeljeno je Vijeće za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini (Peace Implementation Council – PIC), kao vrhovna administrativna struktura za civilnu implementaciju mira. Propisano je da članstvo Vijeća čine sve zemlje, međunarodne organizacije i agencije koje prisustvuju konferenciji.

Također, Londonskom konferencijom uspostavljen je Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira, kao tijelo koje će davati političke smjernice Visokom predstavniku međunarodne zajednice u tumačenju i implementaciji Dejtonskog sporazuma; te koje će redovno izvještavati Vijeće o postignutom napretku.

Zaključcima Londonske konferencije propisano je da Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira čine predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, Ruske Federacije, Predsjedništva EU, Evropske komisije, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Njemačke, Francuske, Italije, Japana, Kanade i Organizacije Islamske konferencije.

Zaključcima Londonske konferencije je novouspostavljeno Vijeće za implementaciju mira (PIC) uvedeno u okvir Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (ICFY), koja je još od augusta 1992., kao zajedničko tijelo Evropske zajednice i Ujedinjenih nacija sa sjedištem u Ženevi, koordinirala pregovore za mir. Ovo je vrlo jasan pravni okvir za postojanje PIC-a, u kontekstu Međunarodnog prava.

Rusija je podržala bonske ovlasti visokog predstavnika još 1997.

Raspuštanjem ICFY-a krajem januara 1996. godine, PIC će ostati glavni neposredni mehanizam Ujedinjenih nacija i međunarodne zajednice za implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma. I upravo će PIC na konferencijama u Sintri i Bonnu 1997, u skladu sa Dejtonskim sporazumom i Zaključcima Londonske konferencije, definisati dodatne ovlasti Visokog predstavnika, što je Rezolucijom 1144 potvrdilo i Vijeće sigurnosti UN-a.

Potvrda prijedloga PIC-a na Vijeću sigurnosti, uključujući i bonske ovlasti, za koje je glasala i Rusija, demantira Dodikove današnje teze.

Prihvatajući zaključke Londonske konferencije i ratificirajući Dejtonski mirovni sporazum, te ulazeći u međunarodni pravni poredak i sistem UN-a, strane u Bosni i Hercegovini su pristale na predviđeni političko-pravni okvir.

Legitimno je pitanje sve političke subjekte u BiH – zašto je Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira davao takve političke smjernice visokim predstavnicima kakve je davao?

Neozbiljan odgovor bi bio Dodikova teorija zavjere, po kojoj su članice Upravnog odbora PIC-a (EU, Sjedinjene Države, Rusija, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan i dr.) tako postupale jer su, navodno, više sklone više bošnjačkom, nego srpskom ili hrvatskom narodu.

Ozbiljan odgovor je da je to izvršeno, u skladu sa ciljevima i obavezama iz Povelje Ujedinjenih nacija, radi zaštite i sanacije međunarodnog mira i sigurnosti, nakon što se u periodu 1992-1995. dogodilo brutalno kršenje međunarodnog pravnog poretka, kroz izvršeni genocid i agresiju na članicu UN-a, što su činjenice utvrđene presudama UN-ovog Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu.

Osporavanje OHR-a, iz suverenističke pozicije, uz tvrdnju o BiH kao neodrživom "međunarodnom protektoratu" predstavlja antidržavni diskurs, čak i kada ne dolazi samo od SNSD-a, već i od intelektualnih krugova anti-globalističke provenijencije.

U jednom intervjuu iz 2004. Lord Paddy Ashdown je, na teze o negativnom utjecaju "međunarodnog protektorata", odgovorio podsjećanjem na Savezničku komisiju koja je upravljala Njemačkom, cijelih 9-10 godina nakon Drugog svjetskom rata, uz moć koja je uključivala čak primjenu smrtne kazne. Slična praksa primijenjena je i u poslijeratnom Japanu.

OHR u tom smislu nije presedan, a međunarodna uprava je prijeko potrebna za uspostavljanje održive demokratije, tamo gdje je došlo do grubog kršenja međunarodnog pravnog poretka. Davanje neograničenog suvereniteta nekome ko više nije u stanju da vlada sobom bilo bi ostavljanje na cjedilu.

Lord Ashdown je, u spomenutom intervjuu, kazao i da će integracijom Bosne i Hercegovine u euroatlantske institucije nestati potreba za OHR-om u BiH.

Naša zemlja od 2011. godine funkcioniše bez uplitanja Ureda visokog predstavnika. OHR još uvijek ima svoje obaveze u implementaciji Dejtona, te ne treba da dolazi u pitanje njegovo prisustvo. Istovremeno, te 2011. rijetko je ko vjerovao da Bosna i Hercegovina može opstati i nekoliko mjeseci bez intervencije OHR-a.