Svaki dan prođem pored nove, velebne zgrade evropskih institucija u Sarajevu. I skoro redovno vidim kako po kontejnerima koji stoje ispred rove uglavnom stariji ljudi, ne bi li našli išta vrijedno ili upotrebljivo za pojesti ili zamijeniti za hranu. Odmah preko puta je Gradska uprava. Ta mi se slika čini najtačnijom za opis današnjega Sarajeva, u kojemu je sve teže živjeti.
Kao da to vidi i bog. Ova je zima, zasad, blaža nego mnoge prije nje pa će se biti lakše ugrijati. I na licima ljudi vidi se grč, ono što se nepogrešivo može detektirati kao egzistencijalni strah. Ono što se čita s lica, bez da išta kažu, ono nešto iskonsko, prvinsko.
Sveti, ženski pogled
Hajdemo o nečemu ljepšem: ovih dana se na policama knjižara našla jedna sjajna, nedavno izašla knjiga. Zove se "Sve bih zemlje za Saraj'vo dala", a radi se o zborniku tekstova s podnaslovom Žene pišu i čitaju i grad. Tekstove, pjesme, eseje, bilješke i dokumente prikupila je sarajevska spisateljica Dragana Tomašević, i to je, zaista bez pretjerivanja, fascinantan rad. U onom smislu fascinantan u kojem tokom pregledavanja svake od njezinih 280 stranica, čitatelj naiđe na detalj koji podsjeća, tjera na razmišljanje, oplemenjuje.
Bez tih, uglavnom, zaboravljenih divnih žena koje su pisale stihove, poučavale u školama i finansirale ih, liječile pacijente i svoje živote ugradile u ono što danas znamo kao Sarajevo, naš bi život bio bijedniji i siromašniji. A na sve to, kao nekakav suukus cijele knjige, podsjeća zapis Stake Skenderove (1828–1891), prve srpske učiteljice u Bosni i autorice Ljetopisa Bosne 1825–1856.
Na jednom mjestu, opisujući kako (u ovom slučaju hrišćanski, pravoslavni) narod trpi od loše vlasti stoji "da za to nisu krivi samo Turci, pošto su oni navikli da čine nasilja. Više su krivi vladika, Grci i trgovci, koji ne brinu o pomoći svojoj braći, nego pomažu Turcima. Oni postupaju kao Turci i gule jadni narod. (...) Ko u Turskom carstvu ima novaca, taj ima i čast, taj je i dobar čovjek. (...) Ako se neko od te nekolicine ljudi, koji se pitaju, bilo ko pojavi u medžlisu ili mešćemi, makar on sve lagao, kažu mu da govori istinu. A neka i deset siromaha govore istinu, kažu im da oni sve lažu."
Tu negdje staje i priča o vlasti. Kako je u nas najduže bila ona turska, tako i ovaj zapis Hadži Stake Skenderove i danas ima svoje značenje. Vlast je, barem za svijet iz kojeg sam ponikao, uvijek bila nešto strano, tuđe , nešto čemu ne treba biti blizu, jer te ništa dobro i blago od nje ne može snaći. Tako sam se i odnosio prema njoj – svaka vlast je tuđa vlast – a punk pokret koji je obilježio formativne godine samo je učvrstio takav stav. Kako kod nas nije izgrađen mehanizam građanske korekcije, tako je i sve godine demokratije bilo moguće da autizirana vlast, narasla na strahu od onih drugih, anamo njih, radi sav taj kriminal i javašluk na očigled svih, i da joj se ništa ne može dogoditi. Dok je ponovo ne izaberu. Jer, koji je novi kvalitet, kakvo dobro je donijela vlast, konkretno, u Kantonu i gradu Sarajevu?
Uglavnom se cijedi ono što je ostalo od prošlog sistema. A ono što je izgrađeno, ako nije od stranih novaca, jeste od tajkunskih para, pa opet dođe na isto. To je, okreni – obrni, opet tuđe.
Tuđi grad i vrući krompiri
Zato bi bilo dobro vjerovati da će rezultati prošlih izbora i eventualno formiranje vlasti u Kantonu Sarajevo nešto promijeniti. Ne zbog toga što bezrezervno treba vjerovati novim kadrovima SDP-a (među kojima najatraktivnije zvuče imena ministrice pravde i uprave Dijana Tabori, ministra saobraćaja Haris Lulić ministra obrazovanja i nauke Emira Suljagića, te ministra privrede Rusmira Sendića), nego zato što je stvar došla do dna i nešto se mora početi raditi.
Istina, površan pogled na podjelu ministarskih mjesta ostavlja prostor da se o vlasti opet misli kao o tuđoj. Dva "glavna" ministarstva kroz koja se destilira kriminalitet vlasti, ono prostornog uređenja i zaštite okoliša, te ono stambene politke ostali su u rukama SDA. Istina, čini se da će najteže biti Nedžadu Ajnadžiću, ministru za boračka pitanja i Velidi Memić, ministrici za rad, raseljene osobe, socijalna pitanja i izbjeglice, jer odakle isplatiti penzije, boračke dodatke i kako otvoriti nova radna mjesta?
Današnje Sarajevo raste, ali je, uglavnom, vlak bez voznog reda. Jer, ima nešto duboko provincijalno u činjenici da se pola grada sturi oko toga "hoće li se i kako Bregović vratiti?", sve uz pomoć gradonačelnika i stranačkih prvaka, a niko ne postavlja jednostavna, u osnovi građanska pitanja.
Evo jednog, na brzinu: zašto nema javnog prijevoza od sarajevskog aerodroma Sarajevo do grada i natrag, i zašto su putnici u oba pravca izloženi maltretiranju i cjenkanju s taksistima oko toga?
A Saraj'vo za dragoga svoga
A možda sve staje u priču o tome, kako stoji u knjizi, "Sve bi svoje za Saraj'vo dala" (nastavak stiha, kao i u svakoj dobroj pjesmi glasi "a Sarajv'o za dragoga svoga"), da k'o u carstvu ima novaca ima i čast i ugledan je, i smatra se da je dobar čovjek. I da vlast guli jadni i siromašni narod.
Nije loše da se u "Teheran", kako ga danas zovu laktaški gazda i njegovi seizi, doseli Goran Bregović, ali ne treba uvjeravati ovdašnji sto puta prevareni puk da je to veliko demokratsko dostignuće važno za našu državu. I neka je u Sarajevu sa srećom velikom magu truba i balada u b(ij)elom od(ij)elu, ali neka se i on malo prisjeti druženja s Miloševićevim ministricama. I - gotova stvar. Da je bio dočekivan kao kralj i isto tako plaćan u Beogradu, u vrijeme kad su od tamo njegov rodni grad opsjedali - jeste. I tako bi se krug negdje mogao i zatvoriti: čovjek njegovog kalibra može živjeti gdje hoće, ali to nije razlog da se gradonačelnik sa sve svitom prostre pred njega. Jer, što bi rekao Andrić, ovo je, ipak, grad. A on je, kao "državni umjetnik", barem za one što se nadaju da je zadatak umjetnosti da bude i subverzivna – neka vrsta ideološkog neprijatelja. Mada, (nikad) nije (bio) bez šarma. I napisao se dobrih pjesama. I "isposuđivao" se istih.
Ali, pustimo mi Bregu, njemu će svugdje biti dobro. Bilo bi iskrenije, i važnije, da se vlast pokaže prema slabijima i manje uspješnima. Oni jaki pored gore ocrtane sirotinje prolaze u moćnim džipovima, X5, Q7 i ostalim skupim drumskim krstaricama koji se obilježavaju brojkama i slovima. Duh provincije, između ostalog obožava uspješne i snažne, dok gazi slabe i nemoćne. Tu negdje neka i završi ova priča.
Sve bi to moralo zaboljeti neku današnju hroničarku Sarajeva, neku poput pokojne Stake Skenderove, i ona bi se morala zapitati: "Šta bi svoje za Saraj'vo dala?"
U ovom trenutku, ne previše, reklo bi se. Ako se vlast ne preokrene. I naš prokleti mentalitet.
