KOMENTAR / Srebrenica nije jučerašnja vijest

Dok cijela Bosna pokušava održati stanje tišine na 11. juli, u Srebrenicu ona stigne tek dvanaestog, pa se tada sva šutnja slije u Potočare, koji baš tog trenutka postanu ono isto mjesto iz jula 1995. godine, mjesto sa kojeg se odlazi. Još samo nekoliko fotografa traga za kakvom inspirativnom fotografijom, prije nego što se vrate u Sarajevo, rođaci se razilaze i grad već polako postaje jučerašnja vijest.

Jedino pitanje vrijedno prelaska na treću stranu sutrašnjih novina ostat će dilema o tome kome je u Potočarima zviždao ogorčeni narod, što je bh. medijima događaj vrijedan pomena i dovoljno interesantan za širu mahalu, pogodan za dodatno razračunavanje i promišljanje.

Upravo je i pokušaj Ćamila Durakovića, šefa Koordinacionog odbora za obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici, da razdvoji policiju od naroda, završio kobno po njega, kako obično i završava sve ono što ne odgovara centralama moći u Sarajevu. Naime, političke elite iz glavnog grada su, u saradnji sa poslušničkim medijima, pokušale zloupotrijebiti njegov potez, stavljajući tako vijest da je Durakovića pogodila flaša u centar priče u kojoj je zapravo mnogo važnija činjenica da je narod otvoreno prozivao Zlatka Lagumdžiju. S druge strane je i cijela tema "Ko je kome zviždao?" postigla ono što je sam Duraković pokušavao spriječiti: sukob zajapurenih Bošnjaka prebačen je iz Sarajeva u Srebrenicu te je tako zasjenio činjenicu da je tog dana u Potočarima ukopano 520 žrtava genocida.

Danas su kamere otišle iz Srebrenice, a vodstva stranaka - okupljenih oko kandidature građanina Durakovića za poziciju općinskog načelnika, napuštaju grad poprilično smušeno i u nedoumici. Isti čovjek je zaustavljao zviždače, a zatim pozvao stranke da svoje međusobne svađe i optužbe ostave pred ulazom u Srebrenicu. Isti čovjek je uspio u jednom danu pred Lagumdžijom ispasti zaštitnik njegovog lika i djela, pred Fahrudinom Radončićem ličnost dana, a pred kadrovicima Stranke demokratske akcije ostati odan ranijim stranačkim drugovima, budući da se nije uhvatio na udicu SDP-ovih medija i prozivke za štimanje zviždanja, koje ovi pripisuju Sadiku Ahmetoviću.

Ono što pri tome svi zaboravljaju u onome što se danas događa u Srebrenici jeste da više i nije stvar u samom Durakoviću, kao što nije bila stvar u volji sarajevskih političkih stranaka da imaju jednog kandidata, već u samom pokretanju naroda, koje suštinski ovisi o nadstranačkim elementima i njihovoj potpori ideje.

Tu su u bošnjačkom političkom krugu prvi predstavnici Islamske zajednice, čiji imami od petka do petka pozivaju na registraciju muslimana u Srebrenici, uz institucionalnu i nedvosmislenu podršku, kakvu već dugo jedan politički projekt nije doživio u BiH. No, tu se priča ne završava, budući da i na nivou lokalne zajednice postoje autoriteti koji prevazilaze utjecaj stranačkih lidera u Srebrenici.