|

Intervju
/
Srđan Puhalo: Vlast ne smije da tuče i hapsi, pa nas udara po džepu

Srđan Puhalo: Vlast ne smije da tuče i hapsi, pa nas udara po džepu
117
Piše: E. Bučinski
2.3.2016. u 07:56
42
komentara
117

dijeljenja
Srđan Puhalo: Vlast ne smije da tuče i hapsi, pa nas udara po džepu
Marinko Umičević, odbornik u Skupštini grada Banja Luka i savjetnik predsjednika Republike Srpske, tužio je blogera Srđana Puhala za klevetu. Umičević u tužbi navodi da mu je nanesena duševna bol zbog niza neistina napisanih u Srđanovom tekstu "Da li je Marinko Umičević veći Srbin, pravoslavac ili rasista", te da su mu povrijeđeni ugled i čast. Zbog svega navedenog zatražio je odštetu u iznosu od 5.000 KM.
Sa Puhalom smo razgovarali o ovoj, ali i drugim aktuelnim temama.

"Realno, Dodik nema pojma ko sam ja, šta radim, pričam ili pišem, ali njegovi savjetnici ga nafiluju budalaštinama i onda me on ponekad spomene", kaže Puhalo za Klix.ba.

U tužbi se navodi da ste Umičevića poredili sa Hitlerom?

Prije svega u mom tekstu se Umičević nigdje ne upoređuje sa Hitlerom, već ga nazivam rasistom, jer je na jednoj sjednici htio da vidi koliko ima Bošnjaka i Hrvata koji su potpisali peticiju protiv gradnje crkve u naselju Borik i koji su to koji se tome protive. Fotografija je naknadno dodata na jednom drugom portalu koji je prenio moj tekst. Problem je u tome što se kod nas rasizam posmatra kao diskriminacija ljudi koji su druge rase. Taj koncept rasizma je napušten poslije Drugog svjetskog rata, prema definiciji Komisije Vijeća Evrope za borbu protiv rasizma. Ona kaže: "Pošto sva ljudska bića pripadaju istoj rasi, ECRI ne prihvata teorije bazirane na postojanju više različitih ljudskih rasa".

Ipak, u ovim preporukama ECRI koristi ovaj termin da bi zaštitio i one ljude koji se generalno i pogrešno svrstavaju kao pripadnici druge rase pod okriljem zakonodavstva donesenog na osnovu ovih preporuka. Rasizam će značiti uvjerenje da osnov kao što je rasa, boja kože, jezik, vjera, nacionalna pripadnost ili nacionalno ili etničko porijeklo opravdava prezir prema određenoj osobi ili grupi ljudi, ili ideju o superiornosti određene osobe ili grupe ljudi.

U ovom slučaju je potpuno irelevantna etnička pripadnost ljudi koji su potpisali peticiju, na kojoj insistira poslanik SNSD-a Umičević, i ja mislim da se tu radi o rasizmu.

U istom tekstu ste SNSD nazvali rasadnikom rasista? Da li je to zaista tako ili možda malo pretjerujete?

U tom blogu sam napisao da je SNSD je postao rasadnik rasista, a za to imam i argumente. Legendarni, ali danas potpuno marginalizovani Rajko Vasić, dok je bio sekretar SNSD-a brojao je nacionalna krvna zrnca građanima Republike Srpske koji su glasali za Ivanića i zamjerao koalicionom partneru Marku Paviću i SDS-ovcu Obrenu Petroviću da kupuje glasove Bošnjaka u Prijedoru i Doboju.

U svakom nastupu predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Dodik kaže da je Ivanić izabran glasovima Bošnjaka iz Republike Srpske, kao da je to nešto samo po sebi loše i da on jeste legalan, ali nije legitiman predstavnik Srba. Ako ovo nije rasizam, ne znam šta je?

U zadnje vrijeme su veoma popularne tužbe za nanošenje boli, a najčešće ih podnose ljudi iz vladajućih partija? Zašto su postali toliko osjećajni?

Zato što ne smiju da tuku, hapse i zatvaraju, onda udaraju po džepu jer to također boli. Na taj način se šalje poruka da se ne isplati buniti i boriti protiv njih.

Da li će ovo uticati na način vašeg pisanja ili će vas još više "rasplamsati"?

Što se tiče moga pisanja bloga i po društvenim mrežama, ovo neće imati nikakvog uticaja i nastavljam kao i do sada. Ni više ni manje. Ovo treba shvatiti kao još jednu bitku ka cilju stvaranja pristojnog društva u BiH. Potpuno sam siguran da će ova tužba Marinku Umičeviću izaći na nos.

Hoćete li odgovoriti na ovu tužbu nekom protivtužbom?

Ne. Na tužbu ću odgovoriti blogovima i statusima, a to je mnogo ubitačnije i pogubnije za njih.

Šta govori ovaj slučaj o stanju u našem društvu?

Ne govori ništa. Umićević ima pravo da me tuži, a moje je da se branim. Presuda će najbolje pokazati kakvo je stanje u sudstvu i društvu u Republici Srpskoj.

Hoćete li platiti kaznu?

Najlakše je platiti kaznu. Mislim da bi za mene bilo mnogo korisnije da odem u zatvor, jer to nisu samo kaznene već i popravne institucije. Sa ovakvima kao ja treba se raditi i treba vremena, a zatvor to svakako omogućava.

Bloger ste koji se prije svega bavi "čišćenjem prljavštine iz vlastitog dvorišta" i prije svega kritikujete anomalije koje dolaze, da tako kažem, od naroda kojem pripadate. Koliko je to u današnje vrijeme pametno?

Dugoročno to je mnogo pametnije jer ne smijemo dozvoliti da nam drugi sređuju dvorište. U tom sređivanju može se svašta podmetnuti, što svakako nije dobro. Takođe sređivanjem svoga dvorišta mi radimo na sebi, uviđamo svoje greške i to nas može učiniti pametnijim. Takođe, to nam daje za pravo da i od svojih komšija tražimo da srede svoje dvorište, zbog opšteg dobra. Naša dvorišta su zapuštena jer nam je nekako milije da se bavimo tuđim, ali to ne znači da treba odustati i ništa ne raditi. Plašim se da ako taj posao ostavimo svojoj djeci i unucima, opet ćemo imati ratove, zločine i nesreću.

Ne libite se pisati o zločinima?

Zločine su počinili pojedinci i oni za to moraju odgovarati. Narod je tada te zločine najčešće nijemo posmatrao, a danas ih čak i opravdava, relativizuje i ignoriše. Pisati o tome je stvar pristojnosti i ljudskosti jer ubijene i nestale nećemo šutnjom i ignorisanjem oživjeti i pronaći. Naravno, kada pišete o zločinima Srba onda imate pravo tražiti od Bošnjaka i Hrvata da kažu šta je sa srpskim žrtvama. Ipak, danas dominira priča "o svojim žrtvama i njihovim zločinima", što ne vodi pomirenju i sprečavanju sukoba u budućnosti. Ja o tome ne bih pričao i pisao da o tome govori javni servis RTRS i drugi mediji u Republici Srpskoj.

Da li doživljavate neugodnosti zbog toga?

Ne, mada me veliki broj ljudi smatra stranim plaćenikom i izdajnikom. Ali tako je to kada "piškite uz vjetar". Verbalne prijetnje dolaze preko društvenih mreža, ali to znači da vas čitaju i prate.

Jeste li ikada dobijali ozbiljnije prijetnje?

Za sada mi je jedino supruga ozbiljno prijetila, ostalo nije vrijedno pažnje. Demokratski kapacitet građana Republike Srpske i prag tolerancije za moje gluposti su veoma visoki.

Jeste li stekli mnogo neprijatelja među ovdašnjim funkcionerima?

Ja to ne gledam tako. Ja ne kritikujem njih kao ljude, jer me oni privatno i ne interesuju. Ja kritikujem njihovo ponašanje, njihove izjave i njihove aktivnosti. I mene ne interesuje iz koje partije dolaze i da li su na vlasti. Naravno, oni što su na vlasti mogu biti veće štetočine od onih u opoziciji i onda je sasvim normalno da se više kritikuje vlast. Čim SNSD ode sa vlasti, njihovi političari će mi opet prilaziti, pozdravljati, šaliti se, ali tada me neće voljeti nova vlast, i tako u krug.

Mislite li da svojim pisanjem možete educirati široke narodne mase?

Ja pišem zbog sebe, jer sam u prilici da mogu napisati šta mislim i to koristim. Nisam siguran da mojim pisanjem mijenjam svoje neistomišljenike. Više mi se čini da na taj način ohrabrujem ljude koji imaju slične stavove kao ja da se okupe, bore i ne klonu duhom. Trudim se da pišem o problemu, da dam relevantne činjenice i da budem originalan, a koliko to ima efekta, teško je reći. Čini mi se da me moji neistomišljenici opažaju upravo kao onu trulu jabuku koja će pokvariti sve ostale i zbog toga je opasna.

U nekoliko navrata vas je prozivao i sam predsjednik RS. Kako reagujete na to? Imponuje li vam?

Realno, Dodik nema pojma ko sam ja, šta radim, pričam ili pišem, ali njegovi savjetnici ga nafiluju budalaštinama i onda me on ponekad spomene. Ipak, drago ti je kad se to desi, nekako dobiješ na važnosti, žene te drugačije gledaju, stranci te obilaze, mediji nešto pitaju, komšije puštaju preko reda u prodavnici. Ima neke nafake od toga.

Šta je najveća nesreća našeg društva? Da li je to nacionalizam, loš standard, ili možda neinformisanost i neobrazovanost?

Mi smo jedno zapušteno društvo od kojeg su i njegovi građani digli ruke. Mnogo je uzroka tome. Od fizičkog i mentalnog zdravlja do funkcionisanja vlasti na svim nivoima, svugdje izbija ta zapuštenost. Naša najveća nesreća je u tome što to nijemo i bez otpora prihvatamo kao normalno. Naravno, imamo 50 ili 100 porodica u BiH kojima ovakvo stanje itekako odgovara i koje, zajedno sa tajkunima, upravljaju našim životima, i to tako što su nam otele dostojanstvo i poništile nas kao ljude.

Možemo li vjerovati u bolje sutra i šta je uslov da nam krene nabolje?

Da bi nam bilo bolje moramo prvo srediti samu BiH, njenu strukturu i ustrojstvo. Dok se to ne uradi, nacionalizmi i strahovi od drugog će nad svim ostalim problemima dominirati. Druga stvar koja se mora uraditi je vraćanje povjerenja u pravdu i pravedno društvo koje pruža jednake šanse svima. Ako se to ne desi uskoro, BiH će ostati bez mladih, pametnih i ambicioznih ljudi.
Prijavi grešku


Komentari (42)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...