Konferencija u Sarajevu
7

SOC: O međuvršnjačkom nasilju se govori tek kad se nešto desi

FENA
Foto: FENA
Foto: FENA
Na konferenciji pod nazivom "Međuvršnjačko nasilje na osnovu različitosti" danas u Sarajevu je istaknuto da se o vršnjačkom nasilju uglavnom govori kada se nešto već desi, te da ne postoji kontinuitet u prevenciji, niti objedinjeni podaci o vršnjačkom nasilju u školama.

Konferenciju je organizirao Sarajevski otvoreni centar uz podršku Ambasade Savezne Republike Njemačke (Njemačka saradnja) s ciljem da se razgovara o problemima s kojima se suočavaju djeca, posebno na osnovu različitih rodnih identiteta, kao i da predstase dobre prakse borbe protiv vršnjačkog nasilja.

Sarajevski otvoreni centar, kako je kazala projektna koordinatorica Jasmina Čaušević, već dugo vremena prima pozive učenika, nastavnika ili roditelja s pritužbama da je dijete doživjelo neprijatnost ili neki vid nasilja u školi zbog svog rodnog izražavanja.

"Jednostavno, ako se dijete ne ponaša u skladu s onim šta je njegov spol drugari ili drugarice ga izlažu raznim neprijatnostima, pa i nasilju. S obzirom da to već dugo traje odlučili smo da se sistemski pozabavimo tim problemom i počeli smo istraživanje zajedno s velikim brojem organizacija koje se bave nasiljem nad djecom i međuvršnjačkim nasiljem. Godinu dana smo radili različite radionice, a urađeno je istraživanje koje ćemo predstaviti na konferenciji koja je okupila predstavnike relevantnih institucija, nevladinih organizacija i druge", dodala je Čaušević.

Autorica istraživanja Slobodanka Dekić kao saradnica Sarajevskog otvorenog centra radila je na mapiranju incijativa i programa koji se tiču prevencije vršnjačkog nasilja.

Ono što su rezultati mapiranja pokazali, kako je navela, jeste da prije svega postoji ozbiljan nedostatak podataka kada se radi o vršnjačkom nasilju u školama. Ti podaci se ne mogu naći na jednom mjestu da bi se napravio neki presjek i dobila jasniju sliku o trendovima kada se radi o ovom problemu.

  • Nažalost, o vršnjačkom nasilju govorimo onda kada se nešto ekstremno već desi i ne postoji kontinuitet u prevenciji koji ne trebao da podrazumjeva samo radionicu u školi koja se organizuje jednom mjesečno ili godišnje. To je tema o kojoj sa učenicima treba govoriti stalno – istakla je Dekić.

Što se tiče institucija, kako je dodala, postoji problem nedostatak podataka, ali također i neujednačen pristup tom problemu. Smjernice koje postoje se ne implemetriraju jednako, odnosno i njihova implementacija zavisi od zainteresovanosti i spremnosti same škole da radi na tom problemu.

"Lokalne nevladine organizacije koje aktivno rade u vezi ovog pitanja ukazale su nam da škole često zataškavaju slučajeve nasilja, odnosno rade na tome da se to ne pročuje jer bi moglo imati negativan uticaj na naredne upise đaka u te škole. Nama je posebno bitno bilo pitanje koliko se ta rodna dimenzija vršnjačkog nasilja uopšte radi u školama i koliko su škole svjesne tog aspekta problema. Nažalost, rezultati mapiranja su pokazali da se o toj rodnoj dimenziji govori malo ili nikako", navela je Dakić.

Belma Žiga, psihologinja u Fondaciji Krila nade, u svom predavanju fokusirala se na problem stresa manjine, odnosno u ovom slučaju seksualne manjine.

"Osobe koje su u okviru te seksulane manjine skoro svakodnevno doživljavaju odbacivanje i različite vrste nasilja što rezultira stresom manjine, koji onda utiče na njihovo mentalno zdravlje. Dokumentovani su kroz istraživanja veći nivoi anksioznih i depresivnih poremećaja, te konzumacije psihoaktivnih supstanci, pokušaja suicida među LGBTI mladima, ali ne zbog njihovih karakteristika nego se to upravo objašnjava stresom manjine. Stručnjaci su izašli sa jednim modelom manjinskog stresa koji kroz određene faktore objašnjava zašto dolazi do slabljenja mentalnog zdravlja u ovoj populaciji", navela je Žiga.