Piše: Asim Bešlija
Nikad jače i nikad brutalnije nije pucalo kod nas. Od petardi, naravno. Kao da smo u tih dva-tri dana prije, tokom i nakon novogodišnje proslave htjeli izbaciti sav stres i negativnu energiju koju smo nakupljali tokom 2008., kako bi u novu ušli smireni jer znamo da će biti gora. I te gotovo bezazlene petarde među stambenim zgradama u sarajevskim naseljima djelovale su zastrašujeće. Baš kao da je rat. U mirnoj noći, ulicama prekrivenim snijegom, odjekivale su eksplozije koje bi nas jako trznule iz našeg koncentriranog gledanja televizije, čitanja knjige ili surfanja internetom. Bili su to samo ostaci novogodišnje noći, ushićenja za slavljenjem nečega od čega će nam možda biti gore. Od te 2009. godine.
Ali morate priznati – novogodišnja slavlja bila su potpuni promašaj. Televizijski programi nikad obesmišljeniji, stara lica i dobropoznate zvijezde, jeftina zabava, koja se ama baš ničim nije razlikovala od programa drugih dana u godini. Osim što su sve siromašnije, domaće televizijske stanice sve više gube i na kreativnosti. Mnogi su namjerno izbjegavali slaviti novu godinu po raznoraznim kafanama i restoranima jer se neki strah uvukao među ljude. Od silnih upotreba noževa, pištolja, te premlaćivanja i ubistava, ne može se više biti siguran gdje na miru popiti kafu, a da ne stigne kakav predmet ili tuča.
Kod kuće je nekako bilo najbolje, uz dobru snabdjevenost plinom, sto natrpan hranom i traženje nekog zgodnog filma na kanalima iz susjednih zemalja.
No, čini se da je kao nikada prije, veliki broj ljudi odlučio da na otvorenom dočeka novu godinu i sa rukama u džepovima i promrzlim nogama, besplatno, odsluša koncerte koji su po gradovima lijepe naše organizirale vlasti. I osim tog protokolarnog reda, malo će ko reći da je i tu bilo zabave. Masa koja je ispunila sarajevsku Titovu ulicu bila je nekako umrtvljena, smrznuta, nemotivisana i kao da je svaki pojedinac tamo jedva čekao da dođe ponoć i da se lagano vrati svome toplom krevetu.
Na kraju, bio je to najjeftiniji doček nove godine uz besplatan prostor, zvijezde i vatromet, svi sretni i zadovoljni, u vjeri da će možda u novoj godini koju smo obgrlili polupraznih novčanika, ipak za mrvicu biti bolje.
I nekako je ta masa koja se skupila na sarajevskim ulicama bila i neka vrsta znaka kakvo nas to vrijeme čeka, i koliko će nam sreće i truda trebati da prebrodimo sve što nam se sprema u godini pred nama. Manje novaca, manje posla, bez godišnjeg odmora, više cijene i manjak optimizma. I što je vjerovatno, sve manje, možda i nikako, djeda mraza.
Koji god fragment života da uzmete – ne ide, nema, ne može. Gdje god se okrenete problemi, nestašica, neimaština. Šta god da pokušate, prepreke i frustracije. Kao da su se sve negativne sile ovog svijeta okrenule protiv nas i ne daju nam ni koraka naprijed, te su nam dom i naši intimni svjetovi postali najbolja utočišta i bijeg od stvarnosti.
U takvom stanju mi ulazimo u novih 365 dana naših života. Ali nije nama najgore. Pogledajte Ameriku, Irak, Gazu. Ljudi se ubijaju, ostaju bez poslova, oluje im nose kuće, i šta sve ne. Svijet kao da je van kontrole. Pa, tako i ako pomišljate da bi vam negdje moglo biti bolje, možda vas vijesti sa svih strana svijeta ipak obeshrabre – nigdje nema bolje nego kao kod vlastite kuće. Makar to zvučalo kao tipična bosanska bajka.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
