FOTO / Sjećanje na masakr nad Bošnjacima Ahatovića

"Sudbina je htjela žive svjedoke ovog nezapamćenog zločina nad mještanima Ahatovića. Nadamo se da se ovakvo zlo više nikada neće dogoditi. Ne učimo nikoga da mrzi, ali učimo istini i vrijednostima slobode i jednakosti. Kao civilizirani ljudi, a mi smo u najvećim iskušenjima pokazali da to jesmo, pamtimo naše žrtve i tražimo pravdu", još jednom su poručili preživjeli ovog gnusnog zločina.

Tog tragičnog 14. juna 1992. godine svirepo su ubijeni: Meho Bašić, Salem Bečić, Ahmilo Bečković, Fadil Bečković, Nusret Bečković, Edin Bešić, Šućrija Bešić, Ibro Boloban, Amir Duraković, Juso Džuho, Alija Gačanović, Ćazim Gačanović, Mufid Gačanović, Mujo Gačanović, Mustafa Gačanović, Nedžib Gačanović, Samir Hrustanović, Ejub Kalkan, Ale Mehmedović, Nedžad Mešanović, Midhat Muharemović, Armin Mujkić, Edmir Mujkić, Eldin Mujkić, Fikret Mujkić, Hemed Mujkić, Mirsad Mujkić, Muhamed Mujkić, Refik Mujkić, Salem Mujkić, Šačir Mujkić, Uzeir Mujkić, Zijad Mujkić, Nazif Mujkić, Ramiz Novalija, Ramiz Peljto, Ismet Rizvanović, Izet Rizvanović, Mehmed Rizvanović, Nedžad Rizvanović, Sulejman Rizvanović, Enes Suljić, Enver Suljić, Muhamed Suljić, Salih Suljić, Suad Suljić i Ramiz Ušto.

  Jedan od malobrojnih preživjelih u masakru Elvir Jahić prisjetio se najtežih trenutaka u njegovom životu. Prema njegovim riječima, 8. maja 1992. godine počeo je napad na Ahatoviće, naselje u kojem su Bošnjaci činili više od 90 posto stanovnika. Nakon konstantnog granatiranja, agresorske snage 2. juna 1992. probile su linije odbrane na kojima je bilo stotinjak samoorganizovanih mještana. Jahić je sa grupom od oko 40 mještana pokušao da se izvuče iz sela i probije prema Visokom, ali je na jednom brisanom prostoru na njih otvorena paljba iz artiljerijskog i pješadijskog oružja, u kojoj je poginulo 18 njegovih komšija, a 12 ih je ranjeno. Nažalost, ostali su se morali predati napadačima.

“Odvedeni smo u logor u Rajlovcu gdje smo bili podvrgnuti nezapamćenoj torturi. Zločinci su na nas puštali pse, bacali dimne bombe i bojne otrove, svakodnevno nas premlaćivani i konstantno izgladnjivali sve do 14. juna kada smo oko 20:00 sati naveče ukrcani u autobus. Činilo mi se da nas voze putem prema Olovu, ali u jednom trenutku smo se zaustavili, šofer i čuvari koji su nas sprovodili napustili su autobus, a onda su odjeknule razorne eksplozije. Autobus je najprije pogođen sa tri projektila ispaljena iz ručnih bacača, onda je u njega ubačeno desetak ručnih bombi, a sve ovo je bilo praćeno žestokom paljbom iz pješadijskog oružja. Na sve strane su letjeli komadi tijela, geleri, meci, po meni se slijevala krv”, sa tugom u glasu sjeća se Jahić.

Kada se završila pucnjava i kada je čuo da su otišla vozila koja su ih pratila, Jahić je, iako teško ranjen, uspio izaći iz autobusa i otpuzati do obližnjeg potoka. Spašen je, kao i ostalih sedam preživjelih, zahvaljujući mještanima naselja Srednje koji su ih sutradan pronašli i prevezli do Olova. Preživio je i 18 godina poslije još uvijek čeka da o zločinu u autobusu svjedoči na suđenju svim zločincima koji se, kako kaže, moraju naći na optuženičkim klupama i odgovarati za ovaj nezapamćeni zločin koji su počinili.

  Pored delegacije Kantona Sarajevo, na mjesto masakra danas su cvijeće položile, te učenjem fatihe i minutom šutnje ubijenim počast odale i delegacije Grada Sarajeva, Općine Novi Grad, Općine Ilijaš, Savjeta Mjesne zajednice Srednje, te predstavnici boračkih udruženja i Udruženja logoraša Novi Grad, kao i mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije ubijenih.